NIŠTA BEZ BUBAŠVABA ( iliti: ekskurzije na naš način... )

Autor hyperblogger | 18 Nov, 2008

Ekskurzije su uvek bile nešto posebno - vreme za druženje, zezanje, daleko od očiju roditelja :D , prilika da se vidi i okusi nešto novo... da se u pidžamama sedi na podu i pričaju tajne...da se igraju masne fote :D bez ograničenja... i vešto podvaljuje u pokušaju da napakostimo :D ili dan ulepšamo nekom ko nam je drag...

Nažalost, prilično slabog zdravlja imala sam ban na ekskurzije ... tako da sam svega jednom uspela da iskukam dozvolu :D da odem sa društvom - na moju žalost i poslednji put, jer sam bila tako *urate sreće da je baš te noći kada sam se ja baškarila u Novom Sadu zemljotres pogodio Maljen - inače sledeću destinaciju na našoj ekskurziji :D ( možete misliti samo kakav je to efekat imalo na moju majku :P koja je uz pomoć majčinskog instintka to dešavanje protumačila kao svojevrsni ZNAK - ne nije zaostala žena, samo brižna.... kao i sve majke... )a to nije bilo vreme kada je svako od nas imao mobilni u džepu... tako da punih 24 h nije imala ni glasa od men... i tako se neslavno završila moja Odiseja....

Ipak , ne žalim... bilo nam je lepo... pevali smo u busu, pričali apsolutno najmasnije viceve, krali poljupce po hodnicima i liftovima... tancali u diskoteci do besvesti... tešili jedni druge kada je naš ludi razredni starešina Milča Baltazar uleteo u salu i vrištao na sav glas da je epicentar bio u Zaječaru i da su svi poginuli... treba li reći da smo ga sve do prekida nastave zbog bombardovanja svakodnevno podsećali na tu epizodu... šetali smo albume kroz odeljenje.... 

A kako stvari stoje danas?

Pričala sam sa klincima iz komšiluka... verujte mi na reč - ili sam ja samo omatorela ili današnja omladina drastično drukčije doživljava pojam zabave :D - a evo i jednog krajnje prostog primera o tome šta naši mali anđeli na ekskurzijama rade:

 

Ok... možda je ovo sa šajbnom stvarno i moglo svakom da se desi ( mnogo možda,ali ajde da ne ispadnem totalna bakuta i baksuz koji ne voli decu ) ali mi nije baš bilo jasno ovo prelaženje iz sobe u sobu via terrasa ... pa upitah za svaki slučaj da nije možda ljubav u pitanju.... nope, bila je pijanka... mrzelo je dečka da se posluži stepenicama... 

Mene priče mlađih o ekskurzijama malo više podsećaju na horor - ne samo zbog gore navedenog razloga, nego i zbog svega što turističke agencije rade...

I dok sam sedela prošle nedelje na zasedanju Saveta XXXXX škole u Zaječaru, po ko zna koji put se sablaznih čitajući izveštaje sa ekskurzije.... 

 

Ono što me je najviše iznerviralo jeste činjenica da se turističke agencije svaki put izvuku nekažnjeno...  

Nekada sam se užasno ljutila kada je mama uporno odbijala svaku moju molbu da mi dopusti odlazak na ekskurziju... sada se pitam kako li bi samo mene moje dete uspelo da ubedi da ga pustim.... Lepo kažu stari: ne može iver daleko od klade...

Elem... pitam se koja je uopšte svrha ekskurzija... valjda da se napune nečiji džepovi? 

Pozdrav dragi moji blogeri.... 

Pseći život / A dog's tale

Autor hyperblogger | 9 Nov, 2008

Život je najčudesniji fenomen - u ma kom pojavnom obliku... lep je, iako često naiđu trenuci kada sumnjam ne samo u njegovu lepotu, već i smisao....

Kažu da se rađamo isti pred Bogom... pitam se često da li je naša sudbina poznata pre rođenja, ili se pak ocrtava u času kada udahnemo prvi dah... ili je možda stvaramo sami, jer često , veoma često  naiđu trenuci kada u tu jednakost sumnjam...  Možda i jesmo jednaki pred bogom, ali problem nastaje u tome što je Bog na nebu, a psi na Zemlji...

 

Bezbrižni dani su najveće bogatstvo... iako nažalost kratko traju... daju smisao životu, i predstavljaju mirnu luku  koju pohodimo u noćima kada zvezde napuste nebo...

 

Najveće bogatstvo su sećanja na trenutke podeljene sa prijateljima, ... momente kada smo saznavali ono što smo smatrali velikim tajnama življenja... 

 

Prva ljubav... prvi poljubac...

...

A onda, bezbrižni trenuci postanu retkost... stvar prošlosti.... dođe vreme kada nam sve češće govore da trebamo da se uozbiljimo i krojimo svoju sudbinu... da biramo svoj put...

 

Neki postanu čuvari reda....neki žive za 5 minuta slave...

 

neki ne mogu da se opredele.... neki mogu da se opredele, ali ne i da se uklope...

Bilo kako bilo... kad sva iskušenja prođu... i kada dođe poslednji čas jedino što zaista postaje važno je koliko će se njih sa suzom u oku i osmehom na licu setiti nas...