nešto se mislim...

Autor hyperblogger | 29 Maj, 2008

Sećam se još časa likovnog u prvom srednje škole, u klupi ja i moja

najbolja drugarica,  profesorica tu nešto priča o Ogistu Rodenu...

Polušapatom izgovorena misao: Gandži, šta misliš o čemu mozga ovaj

Rodenov mislilac? Odgovor iz klupe iza mene stiže kao iz topa: Da li da 

pijem vodku sa džinom ili sa đusom!? 

Sećam se stare knjige iz socilogije, stranice posvećene religiji i postulatima

hrišćanstva, reda u kome je vešto rukom dopisan još jedan postulat koji 

glasi: KO TEBE KAMENOM, TI NJEGA STENOM... 

Sećam se i reakcije profesorice sociologije kada je natrapala na taj 

citat... Uh.... strašno. 

Elem, pre nego što me uhvati Alchajmerova bolest, da se ja vratim 

u sadašnjost...

Stajala sam danas u redu u zgradi opštine, pravila sam sestri društvo,

čekale smo na isplatu dnevnica za čuvanje kutija... Posle neljubaznog

radnika prijavnice koji je nas 50-tak duša čvrsto po**ebavao, valjda

smatrajući da smo se ogrebali za laku lovu, te da smo iz istog razloga

negde na intelektualnom i vrednosnom nivou paramecijuma  dočekalo nas

je čamljenje u dvorištu. 

Lica većine ljudi u redu ,koji me je jezivo podsetio na one iz 1999. u 

kojima sam pak sa istom tom sestrom čekala na šećer i zejtin, 

odaju unutrašnju, višegodišnju borbu... svakoga nešto grize, i svakome

je ( usled gubitka osećaja za druge ljude ) njegova muka prva na 

ćitabu...

Žena do mene panično viče: pogledajte, ljudi, ovi su došli posle nas

a sad prvi stoje u redu! 

( ton glasa primeren pozivu na javni

linč )..Nepravda! Prava istina je da reda nije ni

bilo, gotovo svi smo stigli u isto vreme, kao dobro uvežbana četa , 

samo ne u tako svečanom i paradnom izdanju.

Iako već 3 dana zaredom blejim u tom istom redu bar po 2 

sata dnevno, uzela sam je za ruku i pokušala da stavim ispred sebe,

rekoh joj: evo, stanite ispred mene, ništa nije sporno... Sasvim

šokirana zagledala se u mene i jedva promucala: ma ne, ne... ništa...

U redu je.

Ponudih je cigaretom, i reč po reč, stvorila se ekipa nas desetoro

koji smo poveli živu priču o svemu i svačemu. Ključno pitanje oko

koga smo se sporili glasilo je: kada je čoveku teže - kad nema ništa

ili onda kada ima previše? 

Iako mi se na prvi mah davanje odgovora na to pitanje učinio prilično

lakim zadatkom, do kraja vesele rasprave nisam uspela da dođem

do odgovora.

Shvativši da možemo jedni za druge da uzimamo pare, počeli smo

da jedni drugima dodajemo lične karte i rešenja i da tako kratimo

svoju "robiju"... 

Nekima iz pozadine nije bilo jasno kako smo to mi iznenada počeli 

brzo i nasmejano da odlazimo, pa su počeli da dobacuju kako

smo mućkaroši, a oni eto pošteni svet ginu zbog takvih nalik nama...

I nešto se mislim... danas sam tek shvatila ( znam, zvučaće

kao topla voda ) i istinski počela da cenim timski rad... i danas

se više nego ikada pitam: zašto ljudi nisu češće ljudi?

Jeste, teško nam je svima, svakome od nas neka senka opseda dušu,

u manjoj ili većoj meri... češće ili ređe... pa zašto onda već ne bi

jedni drugima olakšali postojanje barem tako što nećemo jedni drugima

stajati na muku? 

Pauzu između čekanja u redovima popunjavala sam "radom na terenu",

naime, pogodila sam se sa jednom prijateljicom tetke (koja se seli, jer prodaje

stan) da sa sestrom ( sada onom drugom ) pomognem u sređivanju

istog... Posle 2 dana, i otprilike 2 tone đubreta ( za mene đubre, za nju

drage uspomene na 70-te, 60-te... pa bogme i 50-te) stan je 

zablistao, a boga mi i moj novčanik mi nekako deluje raspoložno...

Vratio mi se drug iz Grčke( napokon!), sutra mi se vraća drug iz

vojske koju je odslužio u Raškoj, i sada mi je srce puno.... pa , dobro,

ne baš skroz... nedostaje mi Tužna, Pinokio, Tale, domaćica...

nedostajete mi vi, blogeri moji dragi...

Šaljem vam veliki poljubac!

P.s ako imate možda odgovor na ono pitanje o tome kada je čoveku

teže, kada nema ništa, ili kada ima previše... :) volela bih da čujem. 

P.s 2 ima li još neko osim mene problema sa objavljivanjem tekstova

već pola sata se znojim pokušavajući da objavim! 

KLUPKO

Autor hyperblogger | 23 Maj, 2008

Danas sam po prvi put gostovala u radijskom programu ( do sada sam

X put gostovala na tv, ali na radiju nikada )... Naziv emisije: Klupko :)

Moram da priznam bilo je malo tremice u početku, jer nisam navikla

na taj ambijent ( staklo, gluva soba, tonac koji uporno pilji u miksetu ).

A onda sam se opustila, razvezla od kulina bana... smejala se, šalila...

Voditeljka Maja me je oduševila, kolega-gost Zoran, još više...

Inače, oduvek me je mučio moj glas ( navukla sam kompleks da imam

glas kao krokodil )... u pauzi sam našla za shodno da pitam tonca:

da zvučim ko krokodil - odgovor sa druge strane stakla je glasio- ne

sekiraj se, svi zvučimo kao krokodili...

I onda pitanje voditeljke: drage moje kolege, da li po vašem mišljenju

postoji sloboda medija u našoj zemlji? hihihi... kolega ukrstio očima,

pokušava da izvrda odgovor, a ja ni 5 ni 6 nego kao iz topa: ne postoji,

zapravo, potpuna sloboda medija ne postoji nigde u svetu, jer dok

god postoji interesna grupa, postoji i interes da se pod tepih gurne

informacija koja joj ne ide u prilog. 

Da je tonac imao cigaretu u ustima, garant bi je progutao....

Nakon emisije, oduševljenje! Ja blistam, onaj karakteristični 

samozadovoljni keeeez.... I baš sam bila happy.... i sad sam happy...

I želim da to podelim sa vama.... šaljem veliki talas... veličine 

cunamija... držte se! stižeeeeeeeeeeee!

ljub ljub ljub! 

u svađi sa...malim mozgom

Autor hyperblogger | 22 Maj, 2008

ADSL štrajkuje... struja štrajkuje.... telefonske veze štrajkuju...

Google štrajkuje, yahoo mail štrajkuje... najbolja drugarica iz srednje

škole štrajkuje... vreme - štrajkuje ( čas pada kiša, čas je dovoljno

toplo da na simsu možeš jaja da ispržiš, onako po ekološki )...

PR fakulteta ne štrajkuje, on mi samo nabija na nos to što smo se

posvađali na izbornom štabu ( ja eto njemu rekla sve i svašta, a 

on meni kanda nije... - uzrok 18h na nogama, provedenih u raspravi

i natezanju preko telefona s moje strane, i frka od rezultata sa 

njegove )... nastaviće da mi nabija još neko vreme garant.... pa

dobro, ne može on toliko da mi nabija na nos koliko sam ja u stanju

da trpim. 

Štop svetlo sa bajsa ne štrajkuje - maznuo ga neki mangup ( pitam

se samo šta će mu ona plastika, al eto, valjda tek toliko da ja imam

glavobolju i štetu... )...

Saradnici iz časopisa ne štrajkuju,

ponelo ih  je ono nešto sunčanih dana i obaveze oko ispita... 

Nešto me neće... a pazi čuda, nisam iznervirana.  Samo me glava

užasno boli od neprekidnog piljenja u monitor, zato što nisam popila

svoju uobičajenu dozu kafe i zato što danas nisam uspela da vozim

svoju uobičajenu turu bajsom, jer je kiša padala taman toliko gusto

da si komotno nožem mogao da je sečeš... 

Sutra imam tačno u podne gostovanje na radio Zaječaru ( tema:

novinarstvo, gosti: profi novinar i novinar iz hobija - tj . ja ). Verovali

ili ne, nemam predstave šta ću da pričam, ali valjda će mi pasti na 

pamet nešto pametno ( ako i ne padne, nije greda, pustiće valjda

neki muzički intermeco )...

A sada, odoh ja da popijem "tursku betonjerku" ( extra jaku crnu, 

bez šećera ), pa pod tuš, a onda taman kad počne Eurosong, na 

podne vežbe uz muziku...

A vama, dragi moje i drage moje... prijatno veče i veliki ljubac....

 

Dalai Lama

Autor hyperblogger | 16 Maj, 2008

Koračam nepoznatom, prašnjavom ulicom... izmešana vriska i smeh dece,

žamor razgovora nepoznatih lica izaziva u meni teskobu. Imam potrebu da

se sklonim, da pobegnem od svega toga... Na desnoj strani ulice vidim neobičan

hram... sasvim neugledne spoljašnosti, ali polutama koja počinje već kod samog

ulaza u hram privlači me... Ulazim stidljivo... ulaz krasi crveno beli mozaik...

Zbunjuje me izostanak fresaka, prikaza božanstava.... vidim samo skroman

sto sa srebrnastom činijom za priloge ispunjenom novčićima neobičnih oblika.

Po navici upućujem se ka njemu, dok rukom u džepu žurno tražim novčiće...

U činiju stavljam pregršt, pitajući se da li će moj prilog biti uvažen...

Nastavljajući da tražim još novčića ne primećujem isprva sen koja mi se 

približava iz tmine, iz pravca ulaza... moju pažnju privlače njene reči: Ne

brini, nije smisao u materijalnoj, već duhovnoj vredosti onoga što daješ...

Krajičkom oka opažam sa leve strane osobu odevenu u narandžastu odoru,

sa belom ešarpom preko ramena, povijam glavu i tražim blagoslov. Dok 

pruža levi dlan iznad moje glave, i desnu ruku ka mom ramenu, iako me

ne dodiruje osećam dodir. Tiho mrmlja reči meni nerazumljive mantre....

U glavi samo jedna misao: neću uspeti da razumem njegove reči...

Odmiče se od mene i uzima par plavih zavesa namaknutih na garniše...

Dok razmiče desnu zavesu tiho mi govori: Pogledaj, šta vidiš?

Vraća zavesu, i razmičući sada levu zavesu postavlja mi isto pitanje...

Potom razmičući obe govori: A šta vidiš sada?

Pokušavajući da u glavi pronađem smisao viđenog osećam kako 

crvenim stideći se svoje površnosti... 

Shvatajući moju unutrašnju borbu sa osmehom mi govori: kada shvatiš

smisao ovih zavesa i onoga što si videla, shvatićeš svoj odnos prema

Bogu i smisao svoga postojanja...

Shvatam da je tu kraj njegovog obraćanja... okrećem se ka izlazu i

čujem vriske... Zemljotres!!! Moram da izađem... Žurim ka izlazu,

za trenutak zastajem, okrećem se i shvatam da on neće napustiti

hram... 

U svega nekoliko sekundi, od hrama nije ostalo ništa... Dalai Lama je

mrtav. 

Sa suzama u očima, čujem šapat: Venecija....

Budim se zbunjena... Uz gutljaje prve kafe razmišljam ima li

taj san zaista smisao... možda ćete mi se i smejati... ali još uvek razmišljam

o tim plavim zavesama..... 

DILEME, TRILEME, GLAVOBOLJE I BAJSOVANJE

Autor hyperblogger | 15 Maj, 2008

Nadam se da u proteklim danima niste osetili intenzivnu potrebu

da me linčujete i da me niste otpisali stavljajući mi etiketu:

"missing in action".

Smorili su me ovi izbori do daske... i bilo mi je potrebno da se posle

svega povučem u ilegalu... 

Grize me savest... zbog ukradenog poljupca na stepeništu, usred

obračunavanja izbornih rezultata... Muči me, jer sam ljubila jednog,

zamišljala drugog, a prevarila trećeg ( baš ne znam šta hoću )... 

Muči me jer je radost poljupca trajala kratko i ubrzo se pretvorila

u totalnu prazninu... osećaj... hm, kako da opišem... pa, kao da sam 

imala želju da popijem čašu hladne koka kole, a zaglavila sam sa

švepsom... 

I tako sam juče sela na bajs i rešila da u znak nekog ličnog 

hodočašća pređem 15 km i iznenadim svoju pravu ljubav

( eto, neko bi reklo da mi je došlo iz... u glavu! )... i tako 

vešto izbegavajući  automobile, pravac magistrala... kod 14 km

mislila sam da ću svisnuti ( nije to mnogo, ali nemam ja baš neku

kondiciju ) ... ipak stigla sam... i iznenađenje je bilo pravo.

I nakon smeha, pravog ljubljenja ( koka kola ohlađena na idealnih

+4 )... povratak u realnost... onu sivu.... onu u kojoj i dalje nemam

posao, onu u kojoj je ćale ponovo svisnuo od muke jer je opet dobio

otkaz... grrrrrrrrrr....

I posle me pitaju što sam tako promenljivog raspoloženja... 

Nedostajali ste mi puno... i ne zanerite što me nema, jer 

uvek mislim na vas. 

 

P.S da, umalo da zaboravim, Zdravko Čolić je držao koncert za

dan grada Zaječara na našem skveru. Obzirom da je gužva bila

očajna, nisam ni pokušala da snimim video clip. Koncert je bio

extra... a vatromet nakon koncerta... e, vatromet je bio nešto

posebno... za sve one koji vole vatromet, evo skromnog

snimka...