Kako sam pobedila sebe
Autor hyperblogger | 27 Feb, 2011Od kako znam za sebe sa prozora moje sobe posmatram Rtanj. Tajanstvena planina, i sigurno ste čuli ili će vam jednom pričati o vanzemaljcima, čudnim svetlosnim kuglama, magli koja se ponaša kao da je živo biće, čarobnjaku čiji je to nekada bio dvor, piramidama...magnetnoj anomaliji koja kompas čini neupotrebljivim, avionskom koridoru koji je svojevremeno zbog čudnih stvari zatvoren...
Ako vam i ne pričaju o tome, sigurno će vam neko bar pomenuti rtanjski čaj - srpsku vijagru, lek koji pored onih, khm, muških problema leči sve ostalo...
Ja ću vam pričati o nečemu drugom...
Elem, vrh mi je uvek delovao nedostižan - nemoguća misija, bar kada se govori o osvajanju sa severne strane, koja je izazov, zbog strmina, oštrih stena, provalija... svega onog što čini standardnu noćnu moru svakog sa strahom od visine i lošom kondicijom...
Društvo me je pozvalo da osvojimo planinu... mislim, zvali su oni mene i ranije, ali od kako su stigli rezultati sa holtera koji "potvrđuju da mi je srce dobro, da je sve to od stresa, u glavi..."
Razmislila sam... i rešila da pokušam...ne samo da osvojim vrh, to je onako, uzgred - da pobedim sebe, to je već nešto.
Suvišno je reći da smo se čekajući zvanično otvaranje početka uspona proveli zezajući se. Smejala sam se. Da li zbog straha što ću se suočiti sa nečim većim od sebe, ili zbog sreće što konačno radim nešto što sam tako dugo želela...Ne znam ni sama, tek smejala sam se kao luda...
Razume se sasvim da sam pre vrha morala da se opremim - Rtanjskim čajem :) za svaki slučaj, ko zna od čega sve čuva... a ako ništa, bar ću imati čime da se lečim ako se prehladim.
A kako uopšte i odoleti heklanoj torbici punoj čaja, ukrašenoj ručnim radom ;) i divnim ciklama Durexom - valjda za slučaj da dejstvo čaja bude fatalno :)
Vreme da se pođe ka početnim položajima za početak uspona, pogled ka Timočkoj Kapiji - koliko uteši, toliko i zaplaši - opominje na susret sa nečim u odnosu na šta je čovek mali, njegove snage nedovoljne ... strah. Osećam ga, znam.. smešno... ipak tako je... Naravno da ne priznajem - ja se ničega ne bojim, osim sebe same... sebi prizanajem. Sebi samo priznanje i dugujem.
Kojom stranom? Severnom, odgovaramo moja ekipa i ja... Vodič posmatra njih, pa mene... Vama je ovo prvi put? Jeste li sigurni? ( iz pogleda se vidi jasno da misli da nema šanse da mogu, ali ne bi da me uvredi - nije to moja paranoja, tako je bilo ) .
Da, sigurna sam... izlazim, krećem...jurim, da dokažem da mogu... drugima. Ispred mene reka ljudi...
Penju se, ćaskaju... Neki planinari govore: Mah, spremam se za Elbrus, došao sam do Rtnja da protegnem malo noge i vidim raju.
Elbrus? Zaboga... šta ću ja ovde? Savest mi govori: eto, eto, ti tvrdoglava. Jednom će ti ta tvoja tvrdoglavost doći glave... gudure, vrtače.. možda baš sad, i neka ti, kad ne umeš da priznaš...
I šta reći svojoj savesti? Kuš.... šta drugo, šta me sad još i ona nervira?
Prvih pola sata - sasvim opušteno, nimalo naporno, kružimo, levo, desno... čini se u krug, a onda, sasvim drsko i nenajavljeno, počinje uspon... bez kraja...
Posmatram ljude - nisu zadihani... a ja? Kipim od znoja... dođavola... Osećam da vučem noge, umesto da koračam... osećam umor, koji ne mogu da opišem. Kako li je tek na 1500 metara?
Prilazi mi jedan planinar.... Sad će i ovaj verovatno da me obeshrabri nečim - mislim ja.
Izvinite, posmatram vas već neko vreme, i da li mogu da vam kažem nešto, nemojte zameriti?
Da, naravno, recite ( u sebi: sad će da mi održi govor o kilaži i o tome kako me jedno 30 kg manje ne bi ubilo ) uz osmeh, onaj uvežbani šalterski, šta ćeš, deformacija....
Skinite taj prsluk, ako ga ne skinete, nećete se nikada ni popeti, znojićete se previše, pašće vam pritisak i izgubiteće svest - rekao je to onako profi, nasmejano. Ako zatreba pomoć, samo recite.
Posramila sam se sebe same, skinula prsluk, i kao preporođena nastavila dalje.
A onda, izazov. Uspon uz stenu... :S ja ovo ne mogu, gledam provaliju sa moje desne strane, naravno, strah je čini pet puta većom nego što jeste... stenu takođe. Starija gospođa... dobro, khm, :) baka od dobrih 60 i kusur prolazi pored mene i penje se ko od šale... Šta? Kad ona može, mogu i ja.... i popela sam se, opet posramljena...
I nešto računam ja po glavi - sad će negde vrh, sigurno... kad ono - nečiji glas... uh dobro je, već smo na pola puta! Već? Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Šta se bre dere ova? Kao da je čuo moj unutrašnji vrisak... :)
I tako smo nastavili da se penjemo. Uključila sam muziku, stavila slušalice... na mahove slala poruke ekipi koja se delom nalazila isped, delom iza mene. Svi su dobro, svi su na broju.Guraj dalje!
Ne, nije ni ovo vrh.. Ima još... još samo "malo"...
Još samo par koraka.... :S a ja se već, pozdravljam sa dušom, na svaki par sekundi premirem od straha - zbog visine, neću valjda sada posustati.... sada, na kraju :S
Uspela sam... stajala sam u neverici, posmatrajući vrh, ljude oko sebe... Oduševljena, srce je tuklo, od ponosa, radosti, straha, neverice... Uspela sam!
Čovek koji me je fotografisao vraća mi aparat - Čestitam, nisam verovao da ćete se popeti, iskreno, mislili smo da ćete odustati još na samom početku - i pokazuje rukom ka svojim drugarima koji nasmejano mašu... Okreću se i odlaze, u neke nove pobede.
Iznad mene je bilo samo nebo - ispod mene, kao na tanjiru cela Srbija....
Okrećem se i polazim, spuštam se užurbano... preostalo je samo još jedno - da dodirnem oblak, svi planinari kažu da je to trenutak kada se osetiš kao ptica, slobodan...
Eno mog oblaka - moram da ga dodirnem!
Postala sam ptica...
Oblaci su počeli preteći da se navlače, zbilja na vrhu Rtnja se u razmaku od dva sata izmenjaju najmanje 2 godišnja doba... Počinje sneg, pa ledena kiša, pa pljusak... Staze se pretvaraju u blatnjavu noćnu moru... ni štap više ne pomaže, grabim grane, sve što može da pomogne da se spustim... osmeh uprkos svemu ne silazi sa lica...
Tri sata kasnije, mokra do gole kože, blatnjavija od mangulice - osećam se tako živa.
Navukla sam nešto suvih krpica iz ranca - našminkala se, tek da ne plašim ljude... i ovekovečila trenutak kada sam pobedila sebe, planinu, druge...
Hvala onima koji su me na tom putu podržali! :) Ili nisu... i tako opet doprineli mojoj pobedi.