Hleba i igara

Autor hyperblogger | 24 Mar, 2011

Ok, znam da će mnogi sad osuti paljbu - otkud ja sa mojom pričom o RNR romansama ovako blizu Milanu Stankoviću - šta ćeš... može se ;) a i tako je to u Zaječaru, malo malo, pa upadne neki poznati lik ... dođe ti ko dobar dan da vidiš Jelenu Karleušu, Čolu, Mariju Šerifović... o Zvezdama Granda neću ni pričati.

Elem, u Zaječaru gradu je naći posao - bez veze, bez "preporuke", partijske podobnosti...ili anatomskih predispozicija koje se eto, dopadaju nekome- praktično nemoguće. Ok, sad će neko reći: pih, jaka stvar, učlani se u partiju.

Ok, razumem... ali zaboga, zar je i za posao školske tetkice, recepcionera ili konobara potrebna partijska kartica i intervencija predsednika odbora partije ove ili one?

Ok,ako već i mora nečije dobro dete, žena... khm, ljubavnica - zar mora ceo grad o tome da zna pre nego što se i dogodi? Npr. otvara se Nacionalna agencija... khm, za tamo nekakav razvoj, radnih mesta toliko i toliko (apliciralo 800  krivo informisanih - bože u kom li oni svetu žive kad misle da imaju šanse ), a ceo grad je mesec dana unapred  je znao ko će biti zapošljen... zaboga? I gde je sad tu diskrecija?

I tako, dok se prave šeme i šemice, o tome ko će zauzeti koje radno mesto, a ko naslediti njegovo prethodno,radnicima se po dve godine ne uplaćuju doprinosi - a država to sa čuđenjem saznaje ( bože, da li ti ljudi išta rade osim što greju stolice i podgrevaju bureke u kopir aparatima ), a plate se naplaćuju isključivo preko sudskih procesa... (Ne izmišljam, moj stari platu vidi na svakih par meseci - kad presavije tabak, pa ojadi državu. Platu drukčije ne prima...)

O svom poslu ne želim da pričam.

O svom fakultetu ne želim da pričam - mojom diplomom obrisali su zadnjice tatini i mamini sinovi, ljubavnice funkcionera, i ostala gamad koje su fakultet videle na fotografiji, a u diplomama desetke....

 

U ovom trulom gradu - gde svaki smrtnik zna koji poslodavac drži na crno, koji ne plaća, koji traži "depozit" za slučaj da zavučeš ruku u kasu, koji traži plaćanje u naturi... gde se preduzeća sistematski rasparčavaju, da bi ih neko podoban kupio - država će dati 10 000 eura tamo nekom Gorenju, da bi zaposlilo ljude... i to ne bilo koje  ljude - ljude sa spiska.... ljude za koje se zna....

Sramota! I još će mi neko sutra reći da vlast nije znala?! Kako da ne - svaka vlast u ovoj zemlji ima nešto zajednično - naivna je ko francuske sobarice.

Hleba ovde nema... ima samo igara, koliko ti duša ište....

I onda, pitaju me omladinski lideri opozicije - Anđela, zašto svojim odlaskom na koncerte podržavaš ovaj truli režim?Zašto ne pristaneš da budeš naš kandidat na narednim izborima...

Uvek jedno isto odgovaram - kad već nema hleba, dobre su i igre... da nam barem ovo sivilo prođe u veselju, a hleba i onako bolje da se naučimo da ne jedemo -  kako je krenulo, biće skuplji od mesa.

A sem toga - ko u blatu pliva, s vremenom postane svinja. Ja radije biram da budem socijala, nego dno dna.

 

 

 

 

UNUTRAŠNJOST ILI SPOLJAŠNJOST?

Autor hyperblogger | 29 Sep, 2007

Malo šta može da me iznervira kao kad mi se neko

obrati rečenicom: vi iz UNUTRAŠNJOSTI....

Znači, nikada mi nije bilo jasno zašto se o Zaječaru

govori kao o unutrašnjosti, jer kontam nalazi se

na 10 km od granice sa Bugarskom - dakle, 

nije unutrašnjost već je periferija, ili još pravilnije

provincija, a gradovi kao što je npr. Beograd, Novi Sad - e,

to je unutrašnjost...

Otkud taj termin uopšte? I zašto se toliko potencira ta razlika

spolja/unutra? Šta sad, kao: neko je u ovoj priči superioran,

a neko inferioran...

Ne patim od kompleksa niže vrednosti, ali mislim da je red

da ljudi barem nauče osnove geografije...

Dakle: Zaječar - spolja, periferija,

         Beograd, Novi Sad i sl. - unutra, centar!

 

SRPSKI PIRATI vol.2

Autor hyperblogger | 28 Sep, 2007

eh, ovo je extra! 

DVOLITRA / HIMNA PIVU

Autor hyperblogger | 22 Sep, 2007

Može li se pasti niže od ovoga?

 

Zar baš po svemu moramo da pljujemo, zaboga...? 

TETA VAŠKA

Autor hyperblogger | 6 Sep, 2007

Moram da priznam da kao mala nimalo nisam bila oduševljena

polaskom u školu... Ne znam ni sama zašto, ali nekako mi je

sve to delovalo zastrašujuće.

Osim straha od učitelja/učiteljice, starije dece, kazni za 

nedolično ponašanje, neznanje, straha od ismevanja, straha 

od neznanja, najveći strah je izazivala ličnost sa epitetom

"mitološka" koja je uterivala strah u kosti generacijama đaka

osnovne škole "Milenko Brković - Crni" , čije ime nikome od

đaka nije bilo poznato, a koju smo svi zvali kratko i jasno:

teta Vaška. 

Naravno, kada si mali, i kada ti značenje nekog pojma nije baš

najjasnije često se dogodi da u svojoj glavi stvoriš neku totalno

nerealnu sliku - ni ja nisam bila izuzetak.

Tako da... teta Vaška je u mojim mislima izgledala otprilike ovako:

 

U stvarnosti ona je izgledala otprilike ovako: 

 

Šta je bila njena uloga? Pa, ona je nenajavljeno upadala u 

odeljenja i vršila kontrolu da li đaci imaju vaške. 

Kontrola bi izgledala ovako:

Teta Vaška upadne skupa sa direktorom, ispred table se postavi

stolica i onda jedan po jedan đak prilazi, ona ga pregleda, uz

obavezne komentare: ajde, šta se vučeš, neće ti vaške 

ispasti dok stigneš do mene, ili pogledaj kakvu kosurdaču imaš.... 

Svojim grubim rukama premetala bi po kosi grubo, izvijala bi se,

buljila oči, dok se iz njene košulje širio opori miris znoja pomešan

sa nekim jeftinim dezodoransom. 

Ne dao bog da ti se omakne da zaplačeš, odmah sledi šljaga.

Kad bi prilikom pregleda natrčala na vašku (a tada su druga 

vremena bila, valjali smo se po travi, gurali, dovlačili po dvorištu

mačke i kučiće, hiperinflacija, ovo, ono....) usledio bi čuveni

ratni poklič:  VAAAAAAAAAAAAAAAAAAAŠKA!

Naravno, odmah posle toga šamar... bujica grdnih reči... javna 

pokora pred drugovima, a čim bi se završio čas cela škola bi u roku

od nekoliko minuta saznala ko ima vaške...

Naravno, neretko je dolazilo do toga i da se učiteljica istrese na vama,

da vas "posadi" u magareću klupu... za kaznu. Tim je pokora duže 

trajala... 

Da stvar bude smešnija ili gluplja - nije ona davala nikakve savete

kako da se tih nezgodnih podstanara otarasite, nije davala nikakvo

parče papira na kome bi pisalo ime losiona koji vaši roditelji treba 

da vam kupe... 

Kazna za vašljivost, i jedini lek, prema njenom mišljenju bila je kratka 

kosa... Naravno, devojčice su plakale... dečake je baš bilo briga...

Navikli su i na kratku kosu i na batine.

Sećam se svog prvog susreta sa njom, jedva sam skupila hrabrost

da se odvučem do stolice. Naravno, pocrvenela sam, znoj me je 

oblio..  puls, pa bio je negde oko 200... Zaboga, dešavalo se 

da ona i pogreši, pa da ti navuče bedu na vrat badava...

Svaki sekund je delovao kao vek... Napokon, promrmljala je:

slobodna si. 

Radosti nikad kraja...

No, da li je u vašoj školi postojala "teta Vaška" ili smo mi iz 

Timočke krajine ipak povlašćena sorta?