Tamo gde ljubav živi zauvek
Autor hyperblogger | 15 Avg, 2010Nisam pesimista, ja samo vrlo dobro znam da ništa na ovom svetu ne traje zauvek.
Ono što je sačinjeno od telesnih stvari podložno je propadanju, čak i onda kada je namazano ružičastom bojom i kada je miris truljenja zamaskiran kapima sveže ceđenog jasmina.
Mi smo sejači smrti ' od trenutka rođenja umiremo; imamo Midin dar u rukama, samo što ono što diramo ne postaje zlato, već prah. Momentom kada ga dodirnemo ostaje truli otisak dlana i počinje kraj.
Dakle, ne samo da smo prokleti smrću, već smo prokleti i time da gledamo kako umire ono što nas čini sretnim.
Pronašli smo delimični beg - naučili da vredno krijemo u srcu i glavi - tamo teže trune, no nije nedodirljivo.
Ne želim da te gledam kako umireš, pobećiću od tebe jednom, u zoru, kada se ne budeš nadao. Baš onakva će biti zora, kao ona koju smo dočekali brojeći zvezde i smejući se.
Poneću sa sobom sećanje na tebe, miris tvoje kose, otisak tvog dlana na mojim, onaj mir koji izazivaju tvoje sklopljene oči i usne dok sniš na mom ramenu.
Kriću sećanje u glavi, svake noći na drugom mestu, kloniraću ga toliko puta da ni samam ne znam više koje je pravo, da ga ne bih uništila. Želim da traje do sudnjeg časa, da kada anđeo smrti pogleda u moje oči vidi u njima zamrznut trenutak sreće i shvati zašto umirem sa osmehom na usnama.
A ti, nemoj tugovati - znaš, mudri kažu da posle smrti zauvek živiš u onom dobu života kada si bio najsretniji... Ako je zaista tako, čekaću te, znaš gde... ako me voliš, jače od života i smrti, srešćemo se jednom tamo gde ljubav živi zauvek.