Tamo gde ljubav živi zauvek

Autor hyperblogger | 15 Avg, 2010

Nisam pesimista, ja samo vrlo dobro znam da ništa na ovom svetu ne traje zauvek.

Ono što je sačinjeno od telesnih stvari podložno je propadanju, čak i onda kada je namazano ružičastom bojom i kada je miris truljenja zamaskiran kapima sveže ceđenog jasmina.

Mi smo sejači smrti ' od trenutka rođenja umiremo; imamo Midin dar u rukama, samo što ono što diramo ne postaje zlato, već prah. Momentom kada ga dodirnemo ostaje truli otisak dlana i počinje kraj.

Dakle, ne samo  da smo prokleti smrću, već smo prokleti i time da gledamo kako umire ono što nas čini sretnim.

Pronašli smo delimični beg - naučili da vredno krijemo u srcu i glavi - tamo teže trune, no nije nedodirljivo.

Ne želim da te gledam kako umireš, pobećiću od tebe jednom, u zoru, kada se ne budeš nadao. Baš onakva će biti zora, kao ona koju smo dočekali brojeći zvezde i smejući se.

Poneću sa sobom sećanje na tebe, miris tvoje kose, otisak tvog dlana na mojim, onaj mir koji izazivaju tvoje sklopljene oči i usne dok sniš na mom ramenu.

Kriću sećanje u glavi, svake noći na drugom mestu, kloniraću ga toliko puta da ni samam ne znam više koje je pravo, da ga ne bih uništila. Želim da traje do sudnjeg časa, da kada anđeo smrti pogleda u moje oči vidi u njima zamrznut trenutak sreće i shvati zašto umirem sa osmehom  na usnama.

A ti, nemoj tugovati - znaš, mudri kažu da posle smrti zauvek živiš u onom dobu života kada si bio najsretniji... Ako je zaista tako, čekaću te, znaš gde... ako me voliš, jače od života i smrti, srešćemo se jednom tamo gde ljubav živi zauvek.

Oružije protiv straha

Autor hyperblogger | 15 Avg, 2010

Često hvatam sebe u neodoljivoj želji da pišem o ljubavi, još češče mi rezultatima te želje trljaju nos... nazivajući ih kojekako.

Ne želim reći da ponekad moje reči nisu petparačke... ne želim ni poreći da su ponekad toliko izveštačene i isprazne da je petparac daleko veće vrednosti od njih...

No, ma šta ko mislio o njima, ne marim, ja puštam misli i reči iz sebe kao divlje ptice iz kaveza, da lete kud im je volja i da utišam ovu kakofoniju u glavi.

Više me zanima otkud ta želja?

Seciram sebe - pokušavam. Neretko taj čas anatomije liči na mrcvavljenje, na prizor sa zasedanja časne inkvizicije ( ko da ima bilo čeg časnog u vezi sa inkvizicijom, ali hajde sad )...

Da je Rembrant umesto Nikolasa Tulpa na delu naslikao mene kako držim čas anatomije, tumačeći istovremeno ulogu predavača, studenata i leša, verovatno bi današnji likovni kritičari vodili debate o tome kako je Rembrant na neki nepoznat način došao do lajne spida i počastio svoju maštu... bilo bi i onih koji bi tvrdili da je bio na apsintu... prvi bi to osporavali činjenicom da nije sam sebi odgrizao nogu ili uho....

No, odoh opet predaleko u svojoj intelektualnoj onaniji.

Elem, da li pišem o ljubavi kako bih nabedila sebe i druge da sam sposobna da je osetim, onako kako bi ljudsko biće trebalo da je oseća, ili pak kao kakav psihopata uživam u toj savršeno devičanskoj, ogoljenoj nimfi, dok mi pozira i koketira samnom sa papira, izazivajući tako sjaj u oku, koji na tren oda prirodu moga bića - milisekund pre nego što je ubijem, kako bi zanavek ostala savršena i neoskvrnjena?

Ne verujem da nisam kadra da osećam... to što ne verujem, ne znači da nije nemoguće... možda je ispravnije reći da sam rada misliti da je razlog ovaj drugi.

No, znači li to da celog života bežim jer me je strah nepoznatog terena, intenziteta real time ljubavi koja nije omeđena marginama, koja bi, zaboga, mogla izazvati osećaj koji ne umem objasniti?

Strah je tvorac svakog Boga, ma koliko on bio mali.

Onda ispada da je moj strah ljubav? Ili još bolje, strah od ljudskosti probuđene ljubavlju, a moj mač i štit su reči?

Jesam li zaista to ja? Jesu li to moje vetrenjače? Moja borba?

Možda nisam toliko uzvišena, možda sam samo patetična glupačica koja uživa da sebe mrcvari, i kojoj treba bol kako bi mogla da kuka nad njim, kako bi imala opravdanje što joj je pred očima prošao ceo život, a da ga nije ni osetila. Možda je to moj fetiš?

Ili, možda samo preterano volim da se foliram i krijem iza reči "možda", dodajući tako svom biću suvišnu mistiku koje zapravo nema?

Nije ovo psihoanaliza... ovo je samo hvalospev mojoj patetici i slabosti.

Retorika, a ne emocije...Možda samo žarko želim da je tako....

Ko uspe da Arijadninim klupkom nađe izlaz iz lavirinta moga ludila - nije našao slobodu, već sopstveno ludilo.