Razumem, i nije mi teško ( po naređenju: AnaM )
Autor hyperblogger | 20 Mar, 2011Po zapovesti komandujuće :), na izvršenje....
***
Jednom davno, tragala sam za nečim - moglo bi se nazvati SREĆA. Verovala sam da je dostižna, uhvatljiva, da se može izmeriti, izraziti materijalnim - možda osmehom voljene osobe, sjajem u njenom oku, ponosom u njenom srcu.Verovala sam da je to jedini način da je dotaknem i okusim, i svom snagom prionula...
Hrabro sam učila, pisala, radila, žrtvovala sitne radosti - držanje za ruku sa voljenim - nepotrebno, pevanje do zore - nedozrelo, mahnito trčanje po vrelom asfaltu sa sandalama u rukama - oh, ludo...smeh, suze radosnice - histericno, bleju kraj bazena - zabava za lenje, njihanje kolevke sa usnulim čedom - rezervisano za glupe žene.... Oh, svemu što podseća na život i život jeste ja sam dala ime, tek da ga obezvredim, ne iz zlobe: verovala sam u nešto veće i važnije od mene....verovala...
ZANOS mi nije dozvolio da shvatim, ljubav prema mom bogu Uspehu, da vidim ono što mi je sve vreme bilo pred očima: PRAVDA je spora, za neke i nikad dostižna, nipošto univerzalna, deluje na 1000 različitih načina, onako kako ne želimo i ne očekujemo.Onda kada ona želi i smatra da je čas... ona je sve, samo nije sestra bliznakinja pravičnosti....
Možda je mene stigla moja, zaslužena...?
I tako, dok sam se budila uplakana, molila, merila gde sam pogrešila, po hiljadu puta koračajući bosonoga po stazi posutoj staklićima mog vlastitog sveta koji se slomio - gledala patnju voljenih, koje sam, u mojoj glavi, izneverila, izdala... mrzela sam sve što predstavlja reč OTADžBINA zbog tuge i bola,zbog toga što zbog čeljadi zle, koje delaju krijući se iza njenih skuta ne znam više ni šta je sreća, ni pravda, a zanos odavno više ne osećam.
savršeno!ljubim te i...pronalazim se..
Autor tanjana 20 Mar 2011, 21:16