
Svakog proleća obraduje me radost koju donosi cvetanje ove
biljčice ( nemojte mi zameriti, ali stvarno pojma nemam kako
se zove )... Međutim, ni sva lepota tog prizora nije uspela
da odagna neraspoloženje izazvano lošim vremenom, kao i
činjenicom da sam u proteklih 72h čak rekordnih 6 puta
čula/pročitala identičnu rečenicu: Omg, Anđela, pa ti si
živa... Grrrrrr! ( ovo grrr! se odnosi na mene... izgleda da
sam potpuno nesvesna činjenice koliko sam se izolovala
od ostatka sveta i povukla u svoj sopstveni... moglo bi se
slobodno reći da sam pomalo podivljala... )
Elem, konačno je 19. izdanje Megatrendera predato u štampu,
jubilarno 10. izdanje koje ja potpisujem kao glodur.... ( jeeeee!
).
Čudno, ali osećaj nekog naročitog ponosa koji bi trebao da bude
izazvan tim jubilejom je izostao... Znam, znam, nije to
mala stvar... ali nekako... nije ni to to... postoji neka
nedefinisana praznina - jednostavno, više nije izazov... već
rutina.
Jedini tračak radosti bio je izazvan susretom sa sada već
poraslim Bambijem...
Dobio je rogove... hihi.. i zvonce oko vrata... Zbog
navike da bocka rogovima, sada je zasluženo iza ograde...
Pa i današnji dan je nekako počeo bzvz... mrzim kišu...
I taman rešim da se kao čovek naspavam do podneva,
kad ne lezi vraže... mobilni je zvonio i zvonio i zvonio,
sve dok dalji ostanak u krevetu nije izgubio svaki smisao.
Mama me je uredno podsetila da, kad već idem do grada,
mogla bih konačno da upišem besplatne akcije ( ako mene
pitate, potpuno besmislena stvar od koje će na kraju ispasti
jedno veliko ništa - kao što je bilo sa onim obveznicama
za isplatu dečijeg dodatka... a možda čak i gore, no ajde sad -
kad je džaba i sirće je slatko
)... Na moje veliko
zaprepaštenje umesto neljubazne i potpuno neprofesionalne
službenice/ka kakvu sam očekivala da ću zateći na šalteru,
dočekala me je potuna suprotnost... i posao gotov za manje
od 5 minuta ( a ja se taman ponadala da ću imati povoda za
poduži monolog o uzroku propasti države... mućak )...
Sutra, ništa od spavanja... već su mi to najavili...
a meni san nikako na oči.... baš sam maleraš...
I čitam prethodne redove, i nekako samu sebe podsećam
na dosane tetke, ujne i druge rođake o kojima je pisala
draga mi principessa78, i u duhu prijatelja Baladaševića
počinjem da "ne volem"...
I šta još reći...
Ma volim ja vas... a što me nema? Pa, nemam neki
dobar argumenat... al imajte duše, pa pripišite to mom
šarmu, i kažite ma to je taj njen neki fazon, i dajte
po jedan zagrljaj... baš mi je potreban.