Dalai Lama
Autor hyperblogger | 16 Maj, 2008Koračam nepoznatom, prašnjavom ulicom... izmešana vriska i smeh dece,
žamor razgovora nepoznatih lica izaziva u meni teskobu. Imam potrebu da
se sklonim, da pobegnem od svega toga... Na desnoj strani ulice vidim neobičan
hram... sasvim neugledne spoljašnosti, ali polutama koja počinje već kod samog
ulaza u hram privlači me... Ulazim stidljivo... ulaz krasi crveno beli mozaik...
Zbunjuje me izostanak fresaka, prikaza božanstava.... vidim samo skroman
sto sa srebrnastom činijom za priloge ispunjenom novčićima neobičnih oblika.
Po navici upućujem se ka njemu, dok rukom u džepu žurno tražim novčiće...
U činiju stavljam pregršt, pitajući se da li će moj prilog biti uvažen...
Nastavljajući da tražim još novčića ne primećujem isprva sen koja mi se
približava iz tmine, iz pravca ulaza... moju pažnju privlače njene reči: Ne
brini, nije smisao u materijalnoj, već duhovnoj vredosti onoga što daješ...
Krajičkom oka opažam sa leve strane osobu odevenu u narandžastu odoru,
sa belom ešarpom preko ramena, povijam glavu i tražim blagoslov. Dok
pruža levi dlan iznad moje glave, i desnu ruku ka mom ramenu, iako me
ne dodiruje osećam dodir. Tiho mrmlja reči meni nerazumljive mantre....
U glavi samo jedna misao: neću uspeti da razumem njegove reči...
Odmiče se od mene i uzima par plavih zavesa namaknutih na garniše...
Dok razmiče desnu zavesu tiho mi govori: Pogledaj, šta vidiš?
Vraća zavesu, i razmičući sada levu zavesu postavlja mi isto pitanje...
Potom razmičući obe govori: A šta vidiš sada?
Pokušavajući da u glavi pronađem smisao viđenog osećam kako
crvenim stideći se svoje površnosti...
Shvatajući moju unutrašnju borbu sa osmehom mi govori: kada shvatiš
smisao ovih zavesa i onoga što si videla, shvatićeš svoj odnos prema
Bogu i smisao svoga postojanja...
Shvatam da je tu kraj njegovog obraćanja... okrećem se ka izlazu i
čujem vriske... Zemljotres!!! Moram da izađem... Žurim ka izlazu,
za trenutak zastajem, okrećem se i shvatam da on neće napustiti
hram...
U svega nekoliko sekundi, od hrama nije ostalo ništa... Dalai Lama je
mrtav.
Sa suzama u očima, čujem šapat: Venecija....
Budim se zbunjena... Uz gutljaje prve kafe razmišljam ima li
taj san zaista smisao... možda ćete mi se i smejati... ali još uvek razmišljam
o tim plavim zavesama.....