HO HO HO
Autor hyperblogger | 21 Dec, 2008I dok sam stajala u redu u apoteci, šmrcava, prilično pospana, potpuno siva, među gomilom sebi sličnih, jedino što mi je privlačilo pažnju bio je ovaj šljašteći detalj na jelci koja se šepurila ponosno u uglu zaklanjajući ceo pult.
Nisam preterani ljubitelj novogodišnje atmosfere.... iz nekog samo meni (ne)znanog razloga prolazak pored novogodišnjih štandova uvek izazove suze...(kao da postoji nešto na ovom svetu zbog čega ja ne plačem, pih... e jesam neka... )... možda zato što sav onaj sjaj nikako ne ide u paru sa bedom moje duše... a možda sve to nema nikakve veze sa štandovima, možda je samo ovezano sa činjenicom da je vreme kada se povlači crta...
Hvala bogu te se nisam opredelila za poziv učiteljice, pa mogu slobodno reći : Deda Mraz me je od malih nogu nervirao... možda zato što sam jedne noći na putu do toaleta zatekla tatu i mamu kako šuškaju oko stare plastične jelke i nameštaju poklone... a možda i zbog brade? Tek, deda mraz mi nikako nije simbol veselja...
Većina ljudi mirno je stajala pored dekoracija u apoteci... potpuno indiferentno... valjda su imali prečih stvari na umu....
Pokušala sam da izlečim sivilo skitajući ulicama... osamljujući se, povlačeći se u svoje misli... tražeći ko zna šta... pokušavala da se nasmejem na silu... i nije upalilo...
Samo sam se osetila kao klovn....
Da li je suvišno da kažem da nikad nisam volela klovnove, jer su me uvek asocirali na nešto tužno.
HO HO HO...
ne znam šta sam htela reći... ali sam imala potrebu da to podelim sa vama....