ISPOVEST VOJNIKA vol.4
Autor hyperblogger | 30 Jul, 2008Prvi deo: http://hyperblogger.blog.rs/blog/hyperblogger/oblak-bez-neba/2008/06/27/ispovest-vojnika
Drugi deo:http://hyperblogger.blog.rs/blog/hyperblogger/oblak-bez-neba/2008/07/06/ispovest-vojnika-vol.2
K., 17. februar 1949.
Ima gradova čije se ulice čine kao da su isklesane u nevidljivim stenama, kao da su lavirint koji od prolaznikovih očiju skriva put koji traži. Lutajući ulicama jedne takve varoši u žurbi i sa namerom da što pre izvršim povereni zadatak naišao sam na čudnu kafanu. Krov - nakrivljen, obrasao delom mahovinom, crn i vidi se nemali broj puta krpljen i prepravljan, izgledao je kao da je otet sa druge kuće i donet tu da bi čuvao posustale zidove koje je, pritiskao ne samo teret decenija koje su prohujale, već i silne tajne izgovorene unutar njih. Čine se da su ga te tajne grizle iznutra, uporno kao kakav crv, preteći da ih uruše... kao da su imale moć da rastaču materijal od koga su sačinjeni, da ga čine prašinom pod vetrom prolaznosti. Bio sam uveren, stojeći pred njom, da je neko izrekao kaznu zidovima i da je kazna glasila: neka imaju uši, ali ne i usta koja bi im omogućila da olakšaju dušu...
Prozori su bili maleni, po 4 okana ne većih od dlana činilo je svaki. Vrata uska i visoka, boje sagorelog mahagonija, okovana u uglovima železnim nitnama.
No, uprkos neuglednoj spoljašnosti pozivala je da uđem unutra, ljubazno, uporno, kao kakva starica na pijaci koja nudi buket poljskog cveća još obasut rosom sa suzama u očima u nadi da ćete ga kupiti...
Nisam mogao odoleti...
Svetlo je bilo prigušeno, stolice uredno raspoređene oko oveštalih stolova identične boje kao i vrata, uglačanih. Peć, na sredini severnog zida, širila je toplotu u talasima. Nekoliko u gvožđe okovanih lampi tinjalo je. Gosti, njih pet, sedelo je u uglovima. U malom udubljenju uz peć, na tronošcu sedeo je starac...činilo se da je usnuo, no zapravo je netremice pratio svaki moj korak, spreman da stane uz mene u trenu kada izgovorim prvu reč.
Seo sam uz samu peć, okrenuvši tako leđa svima i prepustio se talasima toplote. Žar se presijavao u bezbroj nijansi žute i narandžaste boje. Konobar se kao senka prišunjao, saslušao moju narudžbinu i nestao u polumraku.
Gotovo da nisam ni primetio da, ne samo da je narudžbina doneta, već i da dobrih pola sata mehanički ispijam vreli čaj. Posmatrao me je... krajičkom oka uhvatio sam njegov pogled,ne kao ostale goste... uporno, i činilo mi se kao iznutra, u sebi vodi razgovor, da neprestano vlaži nepca kako se slučajno jezik ne bi zaverenički prilepio u trenu kada mu se budem obratio... lomio je tanke prste, stiskajući povremeno zglobove tako snažno da bi pobeleli. Tanka seda brada uokviravala je njegovo ispijeno lice - bio je otelotvorenje zidova koji su ga okruživali.
- Neobično hladan dan - progovorio sam tek da načnem razgovor.
Za trenutak je zastao zbunjen, uprkos svim onim pripremama, trepnuvši par puta kapcima koji su skrivali kao antracit crne oči.
Već sam pomislio da će nastaviti da ćuti, kada je stidljivo progovorio:
- Takve su sve zime u ovom kraju... zapravo, čini se da proleća ovde nikada i nema. Nekada nije bilo tako - kazao je dok je sasvim lagano primicao tronožac, kao da klizi po ledu - nekada su bila ovo najlepša proleća... a onda se sve promenilo.
- Promenilo? - zapitao sam osećajući lavinu reči i priča koja nailazi... gosti u uglu su se gurkali laktovima, kao po dogovoru, kao da im je priča već poznata... a možda i kao da su dugo čekali da je čuju.
- Gore, kad kreneš ovim putem pravo u brda, između ona dva najveća, gotovo crna, stisnut je mali gaj. U sumrak utone u maglu, čudnu, tako gustu da ti se čini da je rukama možeš uhvatiti i staviti u nedra - ona se ne rađa ni na nebu ni na zemlji, jednostavno je tu, uvek u isto vreme. Ko je u tom trenu kada se ona rodi u šumi, do jutra neće moći da se vrati, ma koliko dobro poznavao put.
- Primetio sam ta brda, no ne shvatam kako su povezana sa promenom?
Nasmešio se. Svaka bora zračila je nekim misterioznim sjajem, svaka pora lica bila je mali osmeh ispunjen tugom.
- Strpi se, doćiću i do toga. Bila je jedared neka lepa devojka , neki kažu da se zvala Jasna, neki Danica... vreme joj je dalo puno imena, ja je nazivam Lepa, jer joj po lepoti nije bilo ravne ne samo u ovom kraju, već i dalje... pričale su se o njoj priče... i priča je stigla do nekog bogataša, Turčina... došao je da je vidi i videvši kako je lepa, nije pitao za novce, nudio je dukata dva puta koliko je teška, i posede... samo da je kući vodi. Otac je pristao, iako je devojka molila i preklinjala , njegova je bila poslednja. Zatvorio ju je u sobu, postavio braću da je čuvaju dan i noć dok ne dođe vreme. Kopnila je, plačući neprestano...
Jedne noći vrata su ostala otključana, braća zaspala... uspela je da se iskrade iz kuće i pobegla je u ta brda, nikada se nije vratila. Tražili su je... Turčin je poslao svoje momke da je traže, jer se osramotio grdno, al nije je bilo, kao da se zemlja otvorila i primila je u svoje ruke.
Prokleo ju je... najstrašnijim kletvama koje je nebo čulo.
Otud su ostali tragovi za njom kada je bežala - i dan danas gde je kročila bežeći gola je zemlja... ni travke nema, a magla ... kažu da je to njena duša koja luta. Na samom rubu šume je mali izvor, njegova voda leči... kažu da su to njene suze.
Proklela je, kažu priče i ona njega - da doveka bude sam, nesretan, napušten... da vreme za njega stane, dok za sve ostale prolazi... Kažu i da ga čeka, da zakorači u šumu i da će tada sve prestati... i magla i ovo grdno vreme.
- Lekovit izvor - nasmejah se već sumnjičavo... a šta leči?
- Dušu.Svi će ti kazati da je voda gorka, ali svako će ti pričati drugu priču o tome šta je osetio...
- Šta ste osetili vi?
Zaćutao je, ustao sakrivajući svoj tronožac u udubinu zida.... okrenuo leđa, i preko ramena tiho rekao: nikada nisam pio vodu sa tog izvora, niti sam kročio u tu šumu...
Bio sam zbunjen... o nastavku razgovora nije bilo ni reči...
Po nekoj tihoj komandi ostavio sam novac na stolu, i izašao. Lutao sam još neko vreme po lavirintu dovršavajući obaveze. Izdaleka sam u sumrak video maglu između ona dva brda... ili mi se možda samo pod utiskom reči učinilo da je vidim. Razmišljao sam da li da krenem stazom... da posetim izvor, ali pisak voza me je odgovorio od pomisli.
U K. sam stigao oko 21h. Ostavio sam u uredu dokumenta, upisao u dnevnik izvršenje zadatka i krenuo ka svojoj sobi. Na moje čuđenje svetlo je bilo upaljeno, odgurnuo sam vrata i zatekao J. kako sedi na stolici do kreveta.
- Pa gde si ti ceo dan , boga mu!
- Zadržao sam se... ona varoš kao da je lavirint, a ne varoš.
- Jel ti pobegao voz, šta je bilo? Imao si problema.... Mah, da si se barem javio. Ja izmislio kod starešine da si se javio i da ti je pobegao voz.
- Kako pobegao, pa došao sam... samo dva voza i ima, jutarnji i večernji, da mi je pobegao kako bi došao?
- Ama ti si se trebao vratiti istog dana, šta je s tobom čoveče? Znaš li ti koji je danas dan?
- 16. februar... ta nisam lud!
Gledao me je kao skamenjen... pročavao je svaku crtu moga lica...a onda je iznenada počeo da se smeje...
- Umalo me nisi prevario, a tren pomislih da si ozbiljan. Ostavio sam ti poklon na komodi, ajde idem. I upamti šta sam ti rekao za starešinu.
Gledao sam novine koje je ostavio J. ostavio na stočiću,stajao je datum: 17. februar 1949.
Kao oduzet sedeo sam u tišini, držeću u rukama očekivano pismo koje je bilo ugurano u novinu, za svaki slučaj, da ostane skriveno od radoznalih očiju. Dlanovi su se znojili.
Zasekao sam nožem tvrdu kovertu... u glavi mi je bio čitav roj misli...
(Nastaviće se )