
Poštar retko kada zakuca na moja vrata. Nekada sam vodila redovnu
prepisku, imam čitavu kutiju pisama koje čuvam, a onda, nekako je slanje
pisama izašlo iz mode. Ostala su sama sećanja.
Iz istog razloga, kada poštar zakuca na moja vrata to je nekako uvek poseban
ritual... lagano prišunjavanje do špijunke, obavezno, šta li ovaj sada hoće,
mora da je opet promašio zgradu...
Danas je poštar zakucao, nije promašio adresu i na moje veliko iznenađenje
u rukama je držao paket za mene... Hm... Ime poznato, prezime...
nisam sigurna... pitam se šta li je sad ovo... Generalno, ne
volim iznenađenja... nestrpljivo grabim noz za pisma, seckam...
U koverti, strpljivo, brižljivo, pedantno, onako kao u filmovima,
upakovan poklon... hm... Nestrpljenju nikada kraja... ipak,
obuzdavam se... nastavljam sa temeljnim seckanjem...
i konačno... pred mojim očima ukazalo se ovo:
Na poleđini ispisana poruka za virtualnog učitelja... tj. mene...
i pisamce.. ona mala, pisamca...
Sadržaj pisamca sačuvaću za sebe... a vama i Pinokio na
znanje sledeće:
ne pamtim kad me je neko tako iznenadio... nemojte me
shvatiti pogrešno, nisam materijalista... u pitanju je sama ideja,
reč, prijatna reč... kao da sam na poklon dobila delić duše, i
da će sada uvek biti tu uz mene, tu da me posmatra, da me
čuva... uspomenu, nalik utočištu koje ću moći da posetim
kada poželim, kada mi se prohte, kada osetim potrebu za snagom.
Parče pozitivne energije, za moj raj na zemlji... i kao takvo, zna
se koje će mu mesto pripasti, uz moje uzglavlje...
Pinokio, na trenutak sam se zapitala čime sam zaslužila nešto
ovako lepo... i došla do zaključka da ti sada dugujem puno,
zbog osmeha i topline koju si izazvala... Hvala ti puno.
Ljubim te!
A evo i mog skromnog pokušaja da ti pokažem koliko mi je
drago: