ŠEVRDANJE PO TRAVI - p.s nemojte se smejati baš mnogo :)
Autor hyperblogger | 26 Feb, 2008Mislila sam da nikada neću uspeti da naučim... ni za 100 godina.
Ali, eto... ipak se desilo. Potklonice me bole, laktovi još više, ali
ipak osmeh ne skidam sa lica... Baš sam kao malo dete.
Isprva, nisam htela da siđem ispred zgrade, jer me je bilo sramota.
Ali, sestra me baš i nije pitala da li mi se ide ili ne... Polazi...
Ajd... pođem ja... prvi put, drugi put... hm... 100. put...
Ljudi prolaze... ja normalno sva crvena od sramote... kad su
komšijski klinci počeli da dobacuju sa terase: Hahaha! Ne zna
da vozi bicikl! - malo mi je falilo da pobegnem plačući...
No, sestra mi reče: ma nemoj? gde si pošla... kukavice jedna...
Ćuti tu i guraj. Jednom ćeš morati da ukapiraš!
I evo tog momenta zabeleženog na smiku... Pa pogledajte i sami,
nije da sam spremna za Tur d Frans... ali eto... ipak je početak!
Ljubim vas.
Svaki početk je težak, dobro je što nisi odustala :)
Autor glumac 26 Feb 2008, 15:36