U kući ogledala
Autor hyperblogger | 4 Apr, 2011Osećam teskobu dok koračam uskim hodnicima ovog bizarnog lavirinta koji se zove moj život. Guše me ti mračni memljivi zidovi prepuni iskrivljenih ogledala - ona su moja pokora: ogledam se, ali nijedno ne prikazuje moj pravi lik, tako dugo se ogledam u njima da više ne znam ni kako izgledam, ko sam prava ja.
Neka sila me je kaznila zaboravom mog sopstvenog bića. Ha! Neka patetična sila iz univerzuma je posvetila mom postojanju pažnju i našla za shodno da ga oblikuje - koliko li je njoj tek dosadno kad svoje postojanje stavlja u službu posmatranja mene.
Moje su misli i reči petparačke priče - kao pijani, propali pisac, natucam s vremena na vreme koju reč ili redak, hvatajući na jeftine trikove, hraneći se povremenim ovacijama i poluuvelim lovorikama....kakva patetična intelektualna onanija. Moram priznati, isprva su orgazmi bili lepi, burni, a iz dana u dan postali su proizvod rutine, odvratni, plitki.
Mislim da sam pre neki dan ugledala u ogledalu baricu punu ustajale vode, gotovo da sam osetila onu neprijatno toplu vodu skrivenu u zelenoj ljigavoj tvari - to valjda govori nešto o meni? Uostalom, zar je važno? Kao da će svet prestati da postoji ako se pretvorim u štogod drugo? Ja sam zalutalo zrnce peska u pustinji prolaznosti.
Povremeno se još buni po koji atom u meni, vrišti, pruža bespomoćno ruke ka nebu, udara po ogledalima, umišlja da vidi ljudsko lice u odrazu.
Povremeno se trgnem i osetim kao da sam neko drugi, da me neko posmatra, iz tmine i smera nešto zlo...
Povremeno sanjam da sam čovek.
Moje drugo ime je postalo: Povremeno...
Fejkujem život... ili nešto nalik životu, iz straha od ludila. A ludilo je tako dobro: kao meko, toplo ćebe, miris cimeta, vrelog griza... zelenih jabuka....ludilo tako dobro miriše.
Teturam se. Ili se to lavirint tetura u pokušajima da me zadrži u sebi dovoljno dugo dok ne prestanem da pokušavam da izađem napolje?
Nisam sigurna, znam samo jedno: ovo nije život, ovo je eho života, ovo nisu emocije, evo je nešto emocijama nalik, sećanje na osećanja...
Ja nisam crno ni belo... ja sam širok spektar sivog. I nestajem, polako, ali sigurno.
E...ovim si tekstom i mene opisala...ljubim te
Autor tanjana 04 Apr 2011, 22:01