E V O L U C I J A (Tako to ide)

Autor hyperblogger | 18 Jun, 2009


Kad sam imao 14 godina, nadao sam se da ću jednog dana imati devojku.

Sa 16 godina imao sam devojku, ali me ona nije baš volela pa sam zaključio da mi treba strastvena devojka puna životnog žara.

Na faksu sam se zabavljao sa strastvenom devojkom, ali je ona bila suviše emotivna. Sve je bilo dramatično, bila je kraljica drame, sve vreme je plakala i pretila samoubistvom. Tada sam zaključio da mi je potrebna stabilna licnost.
Sa 25 godina našao sam veoma stabilnu devojku, ali je ona bila dosadna. Bila je potpuno predvidljiva i nikad se nije uzbuđivala ni oko čega. Život je postao toliko dosadan da sam zaključio da mi treba malo uzbudljivija devojka.

Sa 28 godina našao sam uzbudljivu devojku, ali nisam mogao da držim korak sa njom. Jurila je od jedne stvari do druge, nikad se nigde ne zadržavajući. Činila je lude, iznenadne stvari i činila mene isto toliko jadnim koliko i srećnim. U početku je bila zabavna i vrlo energična, ali nije imala nikakav pravac. I tako sam odlučio da nadem devojku koja zna šta hoće.

Kad sam napunio 31 godinu, našao sam pametnu, ambicioznu devojku, koja je stajala čvrsto na zemlji i njom sam se oženio. Ona je bila toliko ambiciozna da se ubrzo razvela od mene i uzela mi sve što sam imao.

Sad sam stariji i mudriji, pa tražim samo plavuše sa velikim sisama.

Tuga

Autor hyperblogger | 11 Jun, 2009

Tuga luta... prelazi okeane, hiljade i hiljade milja u potrazi za onim za čim srce čezne... ali, ma koliko daleko otišla, tuga uvek nepogrešivo nađe svoj dom...noseći u rukama prtljage pune bolnih sličica....

Retrospektiva

Autor hyperblogger | 8 Jun, 2009

Obećala sam da ću starosedeocima pojasniti gde sam bila sve ovo vreme... jednom davno... u stvari, možda ne toliko davno...u stvari... osetila sam da je red da ubacim koju reč o mom izostanku...

Jer dugo me nije bilo ... baš dugo...  povukla sam se u jednom trenutku u samu sebe.... jednostavno, tu negde u duši, u glavi... nije sve bilo na svom mestu... i trebala mi je samoća. Naravno, nedostajao mi je blog, nedostajale su mi kreacije Pinokio, divne power point prezentacije koje je servirala došla sam ... o kuvarskim receptima drage domacice necu ni pričati.... sanjarenja56, principessa, i ona druga principessa78... i arevilo, i tale...  i dmc... i biljana... tužna, pa naravno da mi je nedostajala... bealiever, casper, vastag...baladašević, pa voja... i phedre naravno... ma ko će nabrojati, :) ja kad bih krenula, eh... daleko bih stigla...

Ali puno toga se dogodilo što je učinilo da u jednom trenutku osetim da ne mogu pisati kao ranije... da sam prazna potpuno...da reči više nisu tako lepe, ili da su pak toliko lepe da mi se čine gotovo veštačke, lažne.... Žao mi je...  

No, kao što sam obećala evo jedne retrospektive ... propraćene slikama...

Juče sam se provela kako dugo, dugo, dugoooo nisam  - dr Misha je svedok :D video je čovek svojim očima :) - za sve detalje obratite se njemu :)

 

Ne, neću kazati da mi je utakmici bilo zabavnije nego onog dana kada sam slavila svim srcem činjenicu da sam konačno dobila POSAO :) da da,... konačno se i to desilo (starosedeoci bloga vrlo dobro znaju koliko sam samo patila za poslom... pa eto :D da se pohvalim konačno i time da sam deo radnog naroda )!!!!

 

.... koncert Sergeja Ćetkovića... eeeee.... bio je zaista nešto posebno.... totalno extra... pevala sam i pevala.... i plakala krijući suze iza naočara i pevala... i bilo mi je tako lepo... prijala je - svaka suza, svaki osmeh...i ona salva smeha posle koncerta izazvna činjenicom da je fotoaparat zatajio pa je slika sa Sergejem bila totalni promašaj... ( jesam li pomenula da sam ga držala za ruku :D )... skakale smo na trgu, zagrljene i smejale se.... i bila sam sretna...

Nastaviće se...

MOLITVA

Autor hyperblogger | 3 Jun, 2009

 

Deca su čudo... I svaki put to iznova i iznova dokazuju.... 

Dragi Bože, molim Te da ove godine

pošalješ odeću svim onim sirotim tetama u

tatinom kompjuteru...


Amin
 

Stvari nisu uvek onakve kakvim se čine

Autor hyperblogger | 2 Jun, 2009

Jedan od divnih mailova koji sam primila... možda se ponavljam, ali uvek me iznova oduševi ova priča...

 

 

Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji. Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”. 

Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

 

 “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”  odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”

 

“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.