Soba 209

Autor hyperblogger | 3 Apr, 2011

    Bio je jul. Sećam se vreline tog leta, polja prepunih cveća, pljuskova, onih iznenadnih, pravih letnjih, koji izazivaju želju da luduješ na kiši, kao bosonoga princeza krunisana milionima svetlucavih kapi, malih bisera....da pevaš, nemih usana, iz srca.

    Sećam se - tog leta život se gasio u meni, sav taj blistavi sjaj svemira mi je smetao, zbog mog mraka, u glavi...

    Pojavio si se ti. Obožavao si jednu princezu, malenu, velikih očiju, onih bademastih - istovremeno tako snenih i detinjih i tako ženstvenih... majušnu, bosnonogu, velikog osmeha, malenog nosića - kao stvorenog da se na njemu nađe pena kapućina sa malo cimeta.... 

    Ne mogu da te krivim, jest nešto posebno.

    A ja sam se do tada divila samo smrti, njenom hladnom zagrljaju, obožavala sam je svake noći, pokušavajući da je na prevaru nateram da mi dođe, da me povede u beskraj svemira, onako, kao po svojoj volji, a ne po mojoj... tako da ne postanem samoubica - već žrtva sudbine....

    Onda sam na popis svojih božanstava i predmeta obožavanja dodala još jedno biće....

    Divila sam se toj ljubavi, delovala je tako nestvarno, kao sekvence otete iz nekog holivudskog filma, pitala sam se: zar je moguće da neko voli toliko? Zar je moguće umreti, otići na nebo i gospodu reći: Ja sam bila živa - a da nikada nisam bila voljena toliko...

    I tako sam sramežljivo uzela suvi, prašnjavi sunđer, i sa svojeg popisa predmeta obožavanja obrisala sam ime smrti, a ljubavi promenila ime u tvoje.

    O, malo je reći da sam te volela - sav bol i tugu pretočila sam u stihove za tebe... čekala sam, u strahu, ljutnji.... zagorčao si mi tuđe zagrljaje, nisu mogli da me ugreju-ipak nisi hteo da budeš moj med, niti da me ugreješ.

    Čekala sam i odustala.... Čuli smo se samo ponekad. Sve ređe...dani su postajali nedelje, nedelje meseci.

    O, pronašla sam savršen zagrljaj. Na"Vidikovcu" sedeli smo na haubi, sa čašama martinija među dlanovima, zvezdanim nebom iznad nas... i ceo svet je bio moj, staklen, čvrst kao balon od sapunice - ali moj!

    A onda si došao ti. Nisam smela da te vidim, da se susretnem sa tobom, ni da ti čujem glas. Ipak jesam. Budala! Kupila sam tvoju  priču da si me sve vreme voleo. O, sto puta neka sam prokleta! Budala!

    Mislila sam da ću ti se osvetiti u toj sobi, uzeti ti nešto i ostaviti ti kajanje. 

    Jesam uzela... osvetila, ali po kojoj ceni?Da li si bio vredan toga?

    Izgubila sam savšen zagrljaj, nikada mi više zvezdano nebo nije bilo ogrtač, niti svetla grada svici na nečijem dlanu.

    Prokleta budala!

    Zagrljaji za koje sam jednom želela da budu nešto posebno postali su male aveti, nakaze bez sudbine i budućnosti - i još opsedaju sobu... vidim ih, svaki put kada prođem pored hotela, kako priljubljuju svoja sablasna lica uz njen prozor.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

20 Komentari & 0 Trekbekovi od "Soba 209"

    Uh...očarala si me tekstom.Barem imaš čega da se sećaš...od sada svesno ulazim u priču koja mi se prodaje.otvorenog srca ali i očiju...trebala mi je 31.god da to naučim...i još učim...ljubim ja tebe

    Autor tanjana 03 Apr 2011, 19:40

    Interesantno...

    Autor ameliepoulain 03 Apr 2011, 20:04

    neke se stvari nikad ne nauče... madju prvima na spisku - zapovedati srcu...
    a ono uvek po svome...
    Prijatno!
    P.S. mislim da je nepotrebno ponavljati da jako lepo pišeš*

    Autor domacica 03 Apr 2011, 20:05

    Volim kako pises...bas volim.:)

    Autor unajedina 03 Apr 2011, 20:07

    tanjana, jest, valjda je najstrasnije nemati secanja u koja bi mogao da se ususkas i sakrijes kad dodje noc... samo ima secanja koje bi rado trampili za zaborav. samo sto ne moze.

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 20:10

    ameliepoulain, :) zavisi od ugla gledanja. nekom mozda cak i petparacko. hvala :)

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 20:11

    domacice, covek, znas to, uvek tezi onome sto ne moze biti, cak i onda kada zna da ne moze, zapravo, narocito onda kada zna. drago mi je da si tu.

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 20:12

    unajedina, :) o, sad cu da se uobrazim.

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 20:13

    Uh, da nije tog nestvarnog koji uvek dodje u pogresno vreme,
    ponudi zvezde, mesec i kometu pride,
    da ne udje pod kozu neprimetno,
    da ne pokrene planetu jace od zemljotresa i cunamija...
    Da nije tog nekog,
    svi bi bili tako srecni i zadovoljni.
    Ali...
    Da nije bas tog nekog,
    vecina nikada ne bi znala sta znaci voleti,
    ali voleti
    sa velikim V.

    Autor casper 03 Apr 2011, 20:17

    Mislim da nas secanja i drze jos u zivotu...pozdrav hyperko :)))

    Autor marcoantonie 03 Apr 2011, 20:49

    Priča je divno ispričana, ali nikako nije divna. Kako god da bude nadalje(a biće najbolje po vas, ne sumnjam), molim vas da osobu koju mnogo volim ne čašćavate komplimentima tipa 'prokleta budala' jer u tom slučaju ne odgovaram za svoje postupke. :) :*

    Autor tuzna 03 Apr 2011, 21:08

    casper, ima istine u tvojim recima, no valjda svi sanjamo o onoj ljubavi bez boli, onoj ideji kojom se kljukamo od malih nogu.

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 21:13

    marcoantonie, secanja i panican strah od smrti. pozdrav

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 21:14

    tuzna, ti bar znas da nije divna. oh, ali volim da se pocastim ponekad, tako mi svega, narocito kad se tako osetim... a iz ove price sam izasla sa velikim rogovima :) ljubim ja tebe, u kljunic... :)

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 21:15

    NA greskama se uci - jesi naucila sta? Ja nisam nikad bilo sta u ljubavi smatrala greskom:) Vise volim da mislim Ko zna za Sta je to dobro :) Odlican text, pozdrav:)

    Autor AnaGram 03 Apr 2011, 21:24

    I rogovi se mogu upotrebiti za korisne stvari. Za odbranu, na primer, neki drugi put, ne daj Bože i zlu ne trebalo. U svakom slučaju, sada imaš ono što se najskuplje plaća - poznavanje življenja samog.

    Prelepo opisano!!!

    Autor roksana 03 Apr 2011, 22:05

    anagram :) nisam naucila nista, i dalje umem da se zaljubim i to onako, bez predrasuda, ispitivanja, prepitivanja... a jedina greska u ljubavi je servirati sebe na tanjiru. bivas pojeden.

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 23:17

    roksana, ja bih rekla da mi ceo zivot placamo neke dazbine, poreze na iskustvo, prireze na ponavljanje gresaka, kazne za greske u koracima :) zatezne kamate na odlaganje donosenja odluka... valjda kako starimo sve teze skupljamo energiju za ta placanja, pa pocinjemo da zivimo na kredit i od uspomena?

    Autor hyperblogger 03 Apr 2011, 23:18

    Nije vredan toga...ali svako iskustvo ima svoju svrhu: naučiti nešto i ne ponavljati greške.

    Autor sanjarenja56 04 Apr 2011, 06:56

    Excellent article. Very interesting to read. I really love to read such a nice article. Thanks! keep rocking.

    Autor The Warriors Leather Vest 23 Maj 2022, 09:56