
Veče se tiho prikralo, lenjo klizeći niz rubove kotline. Mrak se uvukao u svaki kutak, pokorivši svetlost bez otpora i borbe.
Blagi povetarac poigravao se sa visokom travom mrseći je kao ljubavnik spretnim prstima kosu svoje drage, a opojni miris polja svedočio je o ovoj čudnoj igri zavođenja.
Anka je sedela kraj vatre. Oslonila je glavu na kolena, očiju uprtih u plamen. Iskre, kao plameni svici pohrile bi s vremena na vreme ka zvezdanom nebu u pokušaju da i same postanu zvezde i bar na tren dotaknu večnost.
Nikada nije razmišljala o vremenu, o sekundama, minutima, satima... sve je to nevažno bilo, ali danas je po prvi put osećala kako protiče. Iako nije znala ništa o tome, niti je marila, osećala je otkucaje srca vasione.
Suvišno je reći da se pitala gde je. Ćutala je pokušavajući da ga oseti celim svojim bićem, osluškivala je čekajući da čuje kako se trava izvija pod njegovim koracima.
Da je njeno čekanje neko merio peščanikom, mogao bi se zakleti i ne slagati tvrdeći da je video kako jedno po jedno zrnce peska lagano klizi kroz grlić, prkoseći sili Zemljine teže, lebdeći kao pero.
- Anka...
- Anka...
Začula je kako je neko doziva, tako tiho kao da se boji sopstvenog glasa.
Prišla je grmlju. Stajala je tamo jaka žena zarobljena u krhkom telu, a ipak, postojana, nesalomiva kao trska. Uz njene usne urezane su duboke bore, one što život kleše po jedan mikron za svaku neizgovorenu reč, za svaku prećutanu bol, izgubljenu nadu... njene su bile duboke i duge, živo svedočanstvo jedne sudbine.
- Hodi brzo, rano, da ne čuje ko...
- Ko si ti?
- Stana, Đorđeva.
Preko lica je kliznula maska neverice, hiljadu pitanja u jednom trenu....
- Brzo, moraš poći, otac je saznao, besan je kao ris... moraš odmah poći, spakuj samo što moraš, Đorđe te čeka, da pobegnete zajedno, hajde, brzo samo, dok nije kasno.
Hitro je pokupila par marama, u malenom zavežljaju ceo život, jedna ogrlica. Prišunjala se malom šatoru da poljubi nežni dečiji obraz, i u zagrljaj mesto sebe za uspomenu ostavi lutku sa kosom od kukuruzne svile i jednu suzu.
- Spavaj, mali anđele, neka te nebo čuva.
- Hajdemo.
Koračale su brzo, preko polja, u šumu, kroz senke borova, fenjer im je bio mesec. Nisu se osvrtale, nisu časile časa, brzo,kao progonjene srne osluškivale su svaki šušanj...
- Ja te rano do ovde pratim... a ti dalje, pravo prema onom hrastu. Tamo te Đorđe čeka, hajde... brzo.
Zastala je Anka, na tren, da pogleda tu ženu-trsku onim svojim kao noć crnim očima.
- Hajde, ne časi časa. Mogao bi ko da naiđe.
Okrenula se i zakoračila ka hrastu. Korak, dug, u prazninu...duboku tminu... i prvi put njeno je oko ogledalo zvezdama postalo.
Stana se hitro prekrstila: Bože prosti...
Sudbina je dodala još jedan mikron u one bore, nečujnim dletom.
***
Čergari su nestali pre zore. Kažu da se čula vriska preplašene dece i ždrebadi. Niko nije dozivao Anku, možda su mislili da je pošla za sudbinom, za nekim... možda se niko nije ni setio nje, iz straha...Nikada se nisu vratili na livadu.
Đorđa su iz vajata pustili sedam dana kasnije. Kažu da nikad više nije bio isti, kao da je deo duše nestao nekud...nije se smejao, nije se radovao...
Oženio se naredne jeseni. Izrodio čeljadi, i dočekao da sahrani svog prvenca, svoj ponos u 23. godini... umro je ubrzo posle toga, tiho...
***
Dunja je plakala...
-Znaš onaj kladenac, dole, ispod mosta? Sazidao ga je čukun-čukun unuk Đorđev. Vele, u svakom im kolenu po jedno dete umre u 23... isprva su mislili slučajnost, eto, igra sudbine... a onda... bol čoveka navede da spas traži i gde ga nema. A oni su ga svuda tražili... neka stara baba rekla im je: to je kletva... za dušu koju ste u bunaru sahranili. Za otkup zauzdajte divlju vodu, napravite česmu, da pije bolestan i zdrav, da se leči, da život krene tokom, napred, da se ne razleva...
Uradili su tako... ali voda, nije htela gde su oni hteli... iz celog brda izrodili su se mali potoci... i jednog dana srušiće brdo i česmu, kao da nikad nije postojala... i nastaviće da teče kud je nekad voda tekla. Ne može se sve po volji napraviti... nego kako je suđeno.
***
Suze su presahle. Zagrlila me je jako i ćutala je...osećala sam njeno srce kako kuca, uz moje grudi, pričajući svoju priču.
I bolela me je duša što sam joj prenela tu priču... al morala sam je preneti, da bi jedna zvezda doveka ostala živa.