MAGIJA PLATNA
Autor hyperblogger | 2 Sep, 2007
Pokretne slike su od samog nastanka opčarale ljude...
One su zbilja svemoćne, bude našu maštu, nagone nas
na plač, na smeh... daju nam nadu...
Volim filmove i večiti sam zaljubljenik velikog ekrana...
Ništa se ne može meriti sa doživljajem filma na bioskopskom
platnu! Snop projektora koji seče dvoranu, sitne čestice prašine
koje se vrzmaju oko tog snopa, senke na licima posetilaca,
mrmljanje večitih šaljivdžija,
grickanje prošvercovanog kikirikija... laktanje sa susedom...
Smeh, aplauz, čuveno "buuuuuuuuuuuu"... i onaj
čudni osećaj koji se javlja u grudima i glavi kada silaziš
niz uske stepenice balkona - kao da sve te radnje izazivaju
neki čudni titraj koji stvara magiju...
Ipak, čudno je to što dva filma koja najviše
volim, ("Zelena milja" i "Šindlerova lista")
koji me oduševljavaju svojom porukom, idejom,
izradom - nisam pogledala u bioskopu... a to tako neopisivo
želim... Zašto? Šta bi to promenilo?
Zašto bih se laktala, ukočila i švercovala kikiriki, kad u
udobnosti svoje sobe mogu uživati?
Valjda zato što je u pitanju trenutak zaustavljen u večnosti,
neponovljiv, jedinstven...
Tako želim da se moj san jednog dana ostvari... da na
velikom ekranu vidim onu scenu iz Zelene milje kada Kofi u tami
bioskopa gleda prvi i poslednji put u životu film, želim da čujem
pesmu koju peva Fred Aster... želim da vidim sneg koji pokriva
ljude koji žive u blizini logora, njihova zgrožena lica kada shvate
da taj sneg ne dolazi sa neba - već iz dimnjaka krematorijuma....
Ko razume - shvatiće o čemu govorim...
Wow! Fenomenalno opisano.
Ja shvatila :)
Iskreno se nadam da ce ti se zelja uskoro ispuniti.
Autor di 02 Sep 2007, 12:48