TATINA ĆERKA ILITI TRANZICIONI GUBITNICI
Autor hyperblogger | 4 Okt, 2007
Najteže mi pada kada vidim svoga oca kako plače... valjda
zato što je za mene oduvek bio oličenje snage, odlučnosti...
Zato što po mom detinjastom mišljenju spada u kategoriju
"larger than life"...
Do danas videla sam ga kako plače samo dva puta... a
danas i treći put...
Nakon 34 godina radnog staža ostao je na ulici... isuviše jak
da to podeli sa nama... ćutao je... krio, lagao... i na kraju...
priznao...
Teško je danas naći posao... ako nemaš iskustvo - neće te,
ako ne daš mito - hoće te, ali za neko rmbanje... ako imaš
iskustvo - mator si... ako si pametan - džaba, nisi zgodan...
Kakve su sve meni izgovore davali za odbijanje... eh...
I tako, jutros probudilo me je šunjanje....tata pakuje putnu
torbu, mama plače... Veli, našao posao... u Pančevu...
Dva meseca neće biti kući... vidim ga kako okreće glavu,
a ja sam tatina ćerka... znam da se bori da ne zaplače...a
ja, vrištala bih... al ne smem, zbog njega...
A on, sve užurban... jedva čeka da pobegne od nas, da se na
miru isplače... ali, nije izdržao... zaplakao je... sav posramljen,
uprtio torbu, na rame... i trk niz stepenice... jedno žurno "Vidimo
se za dva meseca...."
A ja... još uvek plačem... osećam se tako nemoćno... jesam li ja
glupo derište... ili samo još jedan tranzicioni gubitnik...
Laku noć, tata... Lepo spavaj....
Necu reci nista, zelim samo da znas da sam procitala...
Autor shadow 04 Okt 2007, 21:16