"Bajka"
Autor hyperblogger | 16 Sep, 2008
Ovo nije priča o princezi koja živi iza sedam gora i sedam mora.... o princezi koja je savršeno lepa i dobra - koju svi hvale i veličaju zbog njene dobre duše... o princezi čije suze, kada plače, tvore bisere, a osmeh bukete ruža...
Ova "princeza" nije savršena... ona je obična, ljudsko biće, bez podrške vila i nadnaravnih sila...
Živela je ona u visokoj kuli, u svojoj maloj vasioni obasjanoj sjajem zvezda sačinjenih od tuge... osećala je često prazninu koju nije mogla, čak ni nakon najdužih lutanja, da popuni ni pojasni...tražila je odgovor...u dugim minutima ćutnje,kišovitim danima, šareno obojenim nedeljama... i nije ga bilo... sve dok jednom nije usnula san...
Stajao je pred njom, obasjan drukčijom svetlošću... pružao je ruke ka njoj... dvoumila se dugo da li da ga sledi, da dodirne njegove dlanove, bojeći se , neobjašnjivo... strah se mešao sa željom, želja sa nadom, nada ... šta govoriti o nadi....
I napokon, dlanovi su se spojili...ne, nije se pojavila duga, niti je bilo vatrometa... ničeg nadnaravnog... spojili su se u tišini... i ćuteći hodali su zajedno dugo... činilo se čitavu večnost...no, iz te ćutnje rodilo se nešto neočekivano... ona je osetila nešto novo... i činilo joj se kao da se nemi šapat s njegovih usana pretvorio u povetarac i pomilovao je po kosi noseći sa sobom nežnost, mir, ljubav...
Zaplakala je.... posle toliko vremena... i to nije bio plač tuge.... bio je to plač radosti, života... izvukla je svoje dlanove iz njegovih... gledao ju je, na tren zbunjeno... začuđeno.... zavukla ih je u nedra , stajala još tren tiho , a onda je pružila ruke ka njemu. Na dlanovima su stajale crvene krhotine, ono što je preostalo od njenog srca....
Krenula je bujica reči.... odala mu je svoje tajne, one koje su dugo bolele, sklanjajući kamen po kamen sa brane koja je dugo zadržavala njena osećanja, one koja je tako dugo sprečavala da se osmeh pojavi na njenom licu....
Bolelo je.... a opet bilo je tako dobro.... tako prijatno...
Zagrlio ju je... stvorivši svojim zagrljajem oko nje zid, koji štiti od svakog zla, od bola, od tuge, onaj jaži od života i smrti, koji postoji van vremena ...
Vreme je prestalo da postoji.... toplina je ispunila njen svet...
Ne, ova priča nema hepi end....
Šta se dogodilo sa princezom od krvi i mesa?
Ne želi da kaže... ali, eno je opet na njenoj visokoj kuli, obasjana je svetlošću istih zvezda... sada zna šta izvor one hladnoće...
Saznanje je učinilo bol prejakim....
Zašto si nam tužna? ili se varam?! Ma kriva je ova kiša jesenja :))) U svakom slučaju zanimljiva "bajka" :)
Autor glumac 16 Sep 2008, 23:18