OBLAK BEZ NEBA (1.)

Autor hyperblogger | 11 Sep, 2007

"Majko,

ne sećam se više tvoga lika...

Ne sećam se dana koje smo proveli zajedno.

Jedino sećanje na tebe je toplina tvoje suze koja je pala

na moj dlan onoga dana kada si tražeći spasenje duše svoje prešla

prag... 

Nisi se okrenula, strah je bio jači...

Nisam razumela taj nemušti jezik... 

Nisam mogla da ti oprostim, da prihvatim

tvoju sebičnost, činjenicu da si ljubav tražila od stranca, a odbila 

onu koju sam ja htela da ti podarim.

U mom srcu gajila sam mržnju prema tebi, majko... 

Oprosti, ako možeš...

Nisam znala šta radim, a svet je ostao nem, odbio

je da  me primi u svoj zagrljaj - surov je prema

"siročićima" , uputi par tužnih pogleda iza kojih se krije plavi

led... praznina... i onda slučaj pripiše sudbini.

Sudbina je zlatna zdela puna mirisave vodice kojom svet

pere ruke od ljudi u nevolji... ta voda samo miriše, a strašan

se kal krije u njoj sačinjen od smrtnih grehova.  

Utehu sam našla u mržnji i nemim očima njegovim.

Živeli smo tako, skupa, kao oblak i nebo... 

Samo povremeno je naš sklad remetio kakav povetarac, 

svega nekoliko puta oluja...

Oboje smo maštali o nečemu drugom, on o obali, ja o moru, ali

nismo imali hrabrosti da tražimo.

Ono što smo imali davali smo jedno drugome, ljubomorno

i postiđeno  krijući mrvice koje bi pale ispod

 stola u nadi da ćemo namamiti kog galeba. 

Majko, nisam se nadala da će se pojaviti ona.  

Nisam verovala da postoji!

Tek, jednog maglovitog jutra, osetila sam čudan

miris - onaj koji starim moreplovcima miluje nozdrve, koji na 

tmurno lice izvlači neki čudan osmeh. Mislila sam da će

uneti vedrinu, mislila sam da će biti žrtva, da će posustati 

pred njegovom snagom... pustila sam je, čak joj se i radovala...

Samo srce koje voli može toliko da pogreši."

 

(p.s samo zarad tvoje ljubavi) 

 

«Prethodni   1 2 3