Lunino prokletstvo
Autor hyperblogger | 17 Jul, 2008
Datum u kalendaru zaokružen je crvenim...samo pogled na isti bio je dovoljan da kafa poprimi ukus peska pomešanog sa preprženim bademom, da šnita toplog hleba sa susamom premazana džemom od zove zastane u grlu kao komad plastike. Svaki foton svetlosti me je pekao, svaki zvuk zarivao se u kožu, hiruški precizno, sa željom da zaboli. Svuda oko sebe čujem prigušene zvuke šunjanja, kikot, zveket... tu su! Još uvek ne može da ih pusti sa lanca, ali to je neće sprečiti da me muči sve dok ne bude sigurna da sam na rubu zdravog razuma.
Moram se dati u beg pre no što naude drugima, pre no što bude odveć kasno, moram pobeći pre nego što shvati moje namere. Žurno koračam- iza mene sivilo, ispred mene talas tečnog azota - u prolazu obrana margareta pretvara se u prah... okom okrznut leptir pada u prašinu ispuštajući krik pri grčevitom lepetu krila...Moram stići pre nego što poslednji rub Sunca nestane za horizontom, ustupajući mesto noći, a vreme radi protiv mene... osećam se kao progonjena divljač... ne, još prestrašenije, jer ja znam da se krug hajkača steže. Grabim preko neravnih staza, već mi je trava u visini grudi, još dublje, još dalje, još korak... Pogled ka zapadu, poslednji zrak hitao je ka meni - kasno! Dajem se u mahnit trk. Cunami noći nosi moje demone, već čujem urlike, pušteni su sa lanca... Spotičem se, ustajem i iznova padam... U senci oraha starog 23 godine, čija je klica oživela u jednoj novembarskoj noći, kada nije bilo Meseca, čija je krošnja na istočnoj strani - samo tu je moj spas! Vrišteći, u pokušaju da ih nadglasam hitam ka toj krošnji, bacam se pod nju... tu, u kao čovek visokoj travi, sakrivena sam od svih očiju, pa i njenih.
Celo polje talasa se pod dlanom crnog vetra, koji goni sve što živi da se pokloni pred princezom koja se rađa na istoku, pa prizna njeno kraljevstvo.
Osećam da me traži, svaka vlat mi prenosi njene pogrdne reči i kletve. Hoće li me orah izdati uprkos neželjenom pobratimstvu koje ga za mene veže? Hoće li pokleknuti? Uvređena je Luna, neće oprostiti nikada što si njene zrake krotila venčanim prstenom, blagoslovenim u oltaru, što si ih utapala u srebrnom tanjiru punom vode sa izvora iz borove šume ne obazirući se na njihove vriske... - šaputao mi je kupinov cvet.
Laže! Neće mi oprostiti ono što je, kao i ja, videla u toj vodi - a videla je lice svoga dragog, lice meni suđenog, a njoj sudbinom uskraćenog! Vrisnula je tada Luna, zarila prste u svoje kose, svod se zatresao, čak bi i Danica pobegla drhteći na drugi kraj vasione, ali sem dlanova nije imala druge zaštite. Dograbila je luk, i dok sam se ja burme pritisnute uz srce smešila diveći se lepoti suđenog, ona je nišanila... Vrisak se oteo Danici, burma je iskliznula iz prstiju, a strela se zarila tik do mojih stopala... Pogledala sam ka nebu, Danica je plačući treperila, Luna se rumenela od gneva....Glasnik me je pohodio u snu te noći i rekao: zbog toga što si mi otela srcu drago, na izdajstvo potakla sestru progoniću te.Da zna ko mi je odao tajnu svetog mesta, njen bi gnev i kazna bili još veći...
Izdrži, šaptala sam orahu, opomeni se našeg pobratimstva, kazne što sledi za izdaju... Zadrhtao je, jedan list je vrisnuo... brzinom svetlosti otrgao ga je sa sebe. Orahova suza kanula je na moje usne...
Zora je rudela. Besna Luna morala je da spusti oružje. Vršak strele ostao je pritisnut uz grudi kao podsetnik i kompas koji vodi ka narednom svetom mestu...
Poljubila sam hlanu koru oraha, milujući ga nežno, deleći njegovu bol...
Ako u noći 3/4 meseca i znate gde sam, ako me vidite na brdu, u livadi, vašem vrtu - čuvajte tajnu.... stavite pečat ćutnje na svoje usne....
Neobična priča...stavljam pečat ćutnje...
Autor sonatica 17 Jul 2008, 22:33