Ankini snegovi vol.3
Autor hyperblogger | 22 Feb, 2011
Đorđe je zao čovek - trgnula me je Dunja.
Iz njenog pogleda za pravdom je glasno protestvovao onaj ženski duh, besan zbog vekovima upiranih prstiju, besan zbog tobožnjeg Evinog bremena kojim nam još od malih nogu pritisnu pleća, da ne bi suviše ponosno koračale.
Zamislila sam se nad njenim rečima, pažljivo mereći šta ću odgovoriti, da li zbog tog istog bremena, ili da ne bih usadila u nju gorčinu, ni sama ne znam: znaš, ponekad mislimo da znamo šta je najbolje za naše voljene, i verujemo da nam ljubav koju osećamo prema njima daje moć i privilegiju da upravljamo njihovim životima kao da su figure u nekoj čudnoj igri šaha. Ko zna, i taj nesretnik da li je istinski bio zao, ili samo ušuškan u sopsteveni ponos i samoljublje, a i druga su to vremena bila - ruka koja je hranila, imala je pravo i da sahrani.
Nalila sam čaj od lipe, čvrsto prilepila dlanove uz šolju, da ih ugrejem. Miris lipe me podseća na oluje, vreli letnji pljusak, iznenadan... na grmljavinu. Uvek sam se pitala kako drveće oseća oluju, plaše li se lipe gromova?
Pogled mi je odlutao, a sa njim i misli.
I šta je onda bilo? - progovorila je najzad Dunja.
Đorđe je otišao kod kmeta. Posedali su za sofrom. Nečujno, nemo, kao vođene nekom nevidljivom rukom, žene su iznele kafu i rakiju, i rasčinile se kao senke.
Razgovarali su o koječemu, a onda je najzad Đorđe progovorio:
- Onaj čergarski okot hoće kuću da mi upropasti. To da bude niti može, niti će biti. Nego, ti to, Radisave, da najuriš, tako da se više nikada ne vrate.
- Ali, kako crni Đorđe? Pa nikome zlo nisu naneli? Ne može to tek tako.
- Može, može... vidiš, meni je neko vajat obio, i uzeo dve kese dukata, evo ove... a ti ćeš se već nekako snaći da se nađu u čergama, pa ćeš ih razjuriti. Možeš i štogod svoje da dodaš, kako ti drago. Razbiraš li? A ja, neću ti zaboraviti.
- Razumem. Ne moraš mi pamtiti, al greh na tvoju dušu da bude.
- Greh, greh... šta mi tu melješ o grehu kao neka stara baba. E, kmete, kmete. Pa ti znaš da nema veće svetinje od kuće, a ja ne dam da se moja kuća raskući i gde je tu sad greh? Grehota je dobrog čoveka upropastiti, a ovo... ovo će i Bog da blagosilja. Ajd, i vidi neka to bude večeras, hoću da ih zora ne vidi.
I otide Đorđe, lagano, bez bremena na plećima, kao da je krompir pazario, ili voćku posadio. A Bog, ili već kako god se zvala ona sila što ovaj svet drži na okupu, ćutala je, baš kao da je i sama žena, čekajući šta će dalje biti.
Nastaviće se...
Da taj Đorđe uzme malo motiku u toj tvojoj priči, a ne da spletkari kao kakva zlobna tašta iz latinoameričkih serija.
Ja sam jednom čekala pod lipom da prođe pljusak. Bilo je bez grmljavina doduše, inače me ne bi bilo ovde sada da ostavljam komentare. Ona cvetala, vetar se razludeo, a kiša joj pere lišće i grane. A znaš kako je mirisala tad! Znaš ono kad stariji kažu - miriše kao duša...
Autor biljana 22 Feb 2011, 22:36