Shlb bez p....
Autor hyperblogger | 20 Feb, 2011
Čini mi se da več čitav vek nagovaram sebe da navratim ponovo i napišem par redaka makar o tome šta mi se događa, ili bar da sklepam par stihova i oglasim da sam živa... i nikako mi ne ide... ponekad ne uspem ni da se ulogujem, nekad stignem do administratorskog panela, napišem, čak uploadujem sliku, ili krenem sa preradom blog teme ( šatro da je prilagodim svom trenutnom osećanju ) i tu stanem.
Možda je razlog sadržan u činjenici da sam ovaj blog počela da pišem u momentima teške tuge, da tu leže redovi ispisani kroz suzama pomućen vid... pa onako, nalik psu iz Pavlovljevog eksperimenta, prepoznajem u njemu nešto što me plaši....
Možda me još više od toga plaši mogućnost da bih čitajući sopstvene misli mogla da shvatim da zapravo i nisam toliko mnogo uznapredovala koliko se meni čini ... ko će ga znati... tek, ima nešto čudno u svemu tome...
Mislim da sam na neki način i dalje ona stara ja: često bežim u svoje misli,zidajući oko sebe zidove koji se ne daju lako savladati, bežeći od drugih, pokušavajući da pobegnem od sebe... i dalje sam, što bi rekli neki "mudroser" koji ima u rukavu neku lepu misao, upakovanu baš za taj trenutak... i dalje često plačem, iz "neobjašnjivih" razloga...
Pa šta je onda novo? Naučila sam da se ponovo smejem... i mislim da je to moje najveće dostignuće, bar u proteklih par godina...
Opet govorim "možda" će neko reći: Wow, stara, i to mi je neko dostignuće...to će samo značiti da ne razume strašnu tugu kojom sam samu sebe jednom utamničila, ubedivši se da je život stao... a nije...
I još i sada tuga pohodi moje misli... ali sada, naoružana osmehom, kao ruža malog princa trnjem, bar imam čime da se protiv nje borim...
Dobro je biti ovde... mada ništa novo nisam rekla... bilo mi je potrebno da ipak to kažem....
Volim vas.
o, kako ja volim osmehe! naročito kad dolaze od ljudi koji nedostaju.
Autor domacica 20 Feb 2011, 17:57bila nova ili stara, uvek budi osmehom naoružana
Prijatno!*