Ankini snegovi
Autor hyperblogger | 21 Feb, 2011
Malo šta se može porediti sa radošću koju donosi nedeljno jutro.
Zavolela sam nedelju kao sasvim mala. Glavni razlog za to je, čini mi se, miris šećera u prahu i vrućih kiflica sa džemom od plavih šljiva, kojih je stara plava vangla moje baka Silvije bila uvek prepuna.
Kada bi se iz sećanja kakvim složenim procesom mogla izdvojiti esencija mirisa koji čini nedelju, bila bi to složena i delikatna nota sačinjena od mirisa mešenog hleba i vanile, svežeg pletiva i bosiljka iz bašte, mekof frotira i štirkane postelje umirisane lavandom.
Službujući po provinciji zavolela sam nedelju još više, a kompleksnoj noti sećanja dodat je i miris vruće kafe začinjene zabranjenim pričama koje se, naravno, prenose sa kolena na koleno, kao tajni činilac miraza.
Kada je Dunja ušla u moj život, dodat je još jedan novi miris - miris Dunje...
Radoznalija je od bilo kog stvorenja na ovom svetu, a ja sam, prenoseći joj priče pokupljene po provinciji hranila tu radoznalost, brižljivo raspirujući njenu maštu.
Nisam ni primetila kada je Dunja izrasla od "malenog zavežljaja" u devojčurka, valjda zato što svega par nedelja raspusta provodi samnom u ovoj zabačenoj varošici. Ovog leta nije došla i mislila sam da je ove godine neću ni videti, no, ona se ipak pojavila, razdraganog osmeha, kose prepune pahulja, sa podugačkom listom planova...
Sinoć me je upitala: Bako, što onu staru livadu zovu Ankina?
Otkud joj to - zapitala sam se.... Pusti to, Dunjice, to je duga priča... neki drugi put... kada porasteš...
Ali bako... pričaj mi...
Ugrizla sam se za usnu i pokajala što sam je učinila toliko radoznalom... znajući da neće odustati, počela sam priču.
Nekada davno, na toj livadi okupljali su se svakog proleća čergari. Niko nije tačno znao kada će doći, niti ih je video kako dolaze, samo bi osvanuli tu, kao da nisu nikada ni odlazili. Kovači bi mehom raspirivali vatre, mlade žene uposlene oko vatri i kotlova pevale su i igrale, mamile proricanjem sudbine, starije su mudro sedele i posmatrale, zagledane u nepoznate i nedokučive daljine. Mladići su pleli korpe, jurili jedni za drugim kao derani. I tako bi taj mravinjak vrio usred livade do kasne jeseni, nestajući svega par dana pre prvih pahulja.
Jednog proleća pojavila se sa čergarima ona. Niko se ne seća njenog pravog imena, jednom su mi rekli stari da je u prevodu značilo "kći zvezde", no bilo kako bilo, ubrzo su je prozvali Anka.
Nije ona bila prelepa, nije se mogla pohvaliti raskošnom lepotom, no bilo je ipak nečeg posebnog u njenim očima, boje noćnog neba, samo bez zvezda. Kažu da se u njima ništa nije moglo ogledati - kao što se odraz ne može videti u divljim brzacima planinskih reka - toliko je snage i života bilo u njima, ustalasane i neobuzdane mladosti.
Nije malom broju njih srce ubrzano tuklo kada bosonoga Anka zapeva uz vatru, a malena stopala, tako hitro je ponesu, da bi se mogao zakleti da lebdi kao vila....eh... ali, nije marila Anka ni za šta osim za život i radost, i nalazila ju je svuda, u cveću, u zori, u sumraku. I tako je jedno po jedno srce moralo da se pomiri sa tugom....
Nastaviće se...
Чекам наставак с нестрпљењем! Нарочито јер познам једну дивну Ромску принцезу, која је лепа не само телом, него и душом. Поздрав!***
Autor pricalica 21 Feb 2011, 18:21