U ČAST BODLERU

Autor hyperblogger | 6 Avg, 2007

Risantijevic

 
"Kada osetiš da ćeš se utopiti
ne pružaj ruke i ne nadaj se...
Tamo negde ne postoji slamka spasa,
ne - već tvoja poslednja zabluda!



Nema ničeg goreg od poslednje nade,
ti samo pretpostavljaš, ja znam!
Strašno je kad snovi postanu prah,
ti, živi mrtvac, više ne plačeš...


Plakao bi, ali nemaš suza
sad, kada su ti stvarno potrebne...
Potrošio si ih uzaludno!
Čime sprati krv sa ubijene duše?


Ti možeš birati, ali čemu sve to?
Pa, zar od dva zla manje?
Svaki tren postojanja će te boleti,
smrt je brza - oslobađa patnji..."

 

PRIVATNI VS. DRŽAVNI FAKULTETI

Autor hyperblogger | 5 Avg, 2007

 

U srednjoj sam bila vukovac, primerni đak... naravno, očekivalo se da upišem neki fakultet ili najmanje višu školu, i od mene se očekivalo mnooooogo..Ipak, kada su moji profesori u srednjoj školi saznali da sam upisala privatnu višu školu, osuli su me drvljem i kamenjem...Ne kažem da nije bilo svega i svačega, zaista... ali, iste te priče slušala sam i od mojih prijatelja koji su školovanje nastavili na državnim fakultetima... Stvari se nisu promenile ni kada sam proglašena za studenta generacije - i dalje s svi klimali glavom: pa da, ali bolje bi bilo da si upisala državnu školu... 

Kakve sad to veze ima? Zar je činjenica da je prosek studiranja na nekom fakultetu 

10 godina i više dokaz kvaliteta te ustanove? 

 

DA LI PRIJATELJSTVO UMIRE?

Autor hyperblogger | 5 Avg, 2007

Risantijevic Andjela

 

Ovaj momenat ostao je u mom pamćenju urezan za sva vremena...
Bili smo luda ekipa... Imali ideja u jednoj sekundi više nego što pojedini ljudi imaju za celi život, ljubavi, hrabrosti, volje koja pokreće planine...
Mislili smo da je pod našim nogama ceo svet, i bio je ...
Ali, postepeno je počelo da se događa nešto čudno...
Isprva, reči više nisu imale istu jačinu... onda ni pogledi nisu bili tako jasni...
Udaljili smo se jedni od drugih..
Viđali smo se jednom u nedelju, pa u mesec, pa u godinu dana... Svako od nas je našao svoj put... Bili smo tu jedni za druge, kada je bilo teško... ali, posle te jednokratne pomoći, pružali bi ruke jedni drugima i opet bi se razišli...
Da li smo mi i dalje prijatelji, ili samo prolaznici koje je život u jednom trenutku spojio kako bi pružili pomoć jedni drugima?

Može li pravo prijateljstvo da umre?

 

VELIKI BRAT VIP - BEDA SRPSKOG DRUŠTVA

Autor hyperblogger | 5 Avg, 2007
Nesumnjivo je da je celokupna naša civilizacija utemeljena na voajerizmu – iz nekog čudnog razloga prodiranje u život drugog bića pobuđuje «basic instincts» koji su tokom vekova temeljno sakrivani pod debelim slojevima etičkog maltera...
Iz istog razloga, ciljni potrošač većine televizijskih stanica je emotivno osakaćena osoba, koja svoju ruku besramno zavlači u međunožje i dahće posmatrajući svoju omiljenu zvezdu...ali uzbuđenja nema dovoljno, ukoliko nema tajne, zabrane, ako se žrtva ne opire – kakav je to lov?
Možda baš zato postajemo sve brutalniji, sve morbidniji...
Avaj, iako se tvrdi da smo najkreativniji narod na svetu, imam utisak da je to tek propagandni slogan, tek relikt komunizma kojim smo zadojeni, kako bismo prerasli u male crvene narcise...
Rešili smo i mi da budemo kao sav normalan svet, da i mi malo zavirimo kroz ključaonice naših poznatih...
Pih... kakvo gubljenje vremena – svaka poznata ličnost se postara da od momenta svog stupanja na scenu ništa o njoj ne ostane strano, pa čak ni ono što bi trebalo da bude...
Znamo šta jedu, koga je.., šta piju, šta rade i čime se «rade», koje su im boje i oblika gaćice, da li ih nose, ko ima u sebi koliko kilograma silikona, ko je krndelj, ko ima mali, ko veliki, ko je ljiga a ko nije, ko je talentovan za manualne, a ko zna oralno-analne radove...
Pod našim mikroskopom dvanaest malih, zelenih bičara i bičarki, providni, identični, mrdaju, sudaraju se, vrše nuždu, jedu, odmaraju... i tako u krug...
Gledamo ih iz raznih uglova, kažnjavamo... Oni se ne stide, već naprotiv ponose se svojom golotinjom... Od fashion week-a na kome je car promovisao svoje novo odelo stvari su se mnogo promenile: da sada kojim slučajem neko dovikne iz publike da je car go, on bi ispao potpuna budala...
I dalje nema uzbuđenja...bes raste, dajte nam još hleba i igara, kako bismo nastavili svoje masturbatorske kontemplacije!
Žena dovoljno matora da bude majka «kurči» se pred kamerama, a onda strahuje od strašnog suda svoga tatice, prodaje lažni moral, i kao da pokušava da nas ubedi u svoju čednost... patrijarhat na pragu XXI veka ne umire, on je jači nego ikad!
Matora budala razmahuje se «budalom» - valjda u klimakteričnoj nadi da će se neko oduševiti i oševiti ga, ako ni zbog čega drugog, onda iz sažaljenja... Valjda je dosadilo čoveku da mu onu stvar gleda samo urolog, pisoar i odabranica njegovog srca....
Čista patetika gde god se okreneš....
Veliki bata očigledno ne zna puno o novcu, jer da zna ovu veselu družinu bi celu kupio za daleko manje para, a kusur bi potrošio na nešto bolje...
Takva je valjda bit srpskog naroda: ono što je neprocenjivo – prodajemo u bescenje, a ono što ne vredi ni pišivog boba – plaćamo suvim zlatom...

POPIJ SINE, ILI MUŠKO NISI...

Autor hyperblogger | 5 Avg, 2007

cucla za bebe

 

Ako makar malo pažnje obratimo na statistiku i na ono što se dešava oko nas, lako možemo doći do objektivnog zaključka da smo društvo krajnje sklono porocima.
Osim što pušimo 2X više nego Turci, švalerišemo se kao navijeni i redovno kockamo, možemo da se "pohvalimo" i činjenicom da pijemo više nego Rusi i Poljaci zajedno...
Ok, nema ničeg lošeg u tome da se popije tu i tamo, raspoloženja i zdravlja radi, ali mi preterujemo... sem toga, poseban problem predstavlja činjenica da se sada u red pijanica svrstavaju sve mlađe generacije.
Da odmah razjasnimo neke stvari: NIJE TO POSLEDICA GLOBALIZACIJE, TJ. PROMENE TEMPA ŽIVOTA, NITI ZARAZNE PINK I DR. KIČ&ŠUND TELEVIZIJA KOJE "HIPNOTIŠU" I ZAGLUPLJUJU RAJU!
Koliko je puta svako od nas bio svedok čuvene scene: unuk ili sin (starosti do 7 godina) sedi u krilu dede/caleta a ovaj izgovara čuvenu rečenicu: uzmi spricer, valja se, muško si...
E, ono što je još gore jeste činjenica da ni "dame" ne zaostaju bog zna koliko za jačim polom, zapravo, na momente mi se čini da šljokaju grđe nego Kraljević Marko i Šarac zajedno...
Sve u svemu, ako prosečnog mladog muškarca i prosečnu mladu "damu" spojimo u svetom braku, šta dobijamo? Dečurliju koja imaju sjajne uzore, i krajnje "živopisan" porodični život...
Prava pravcata katastrofa...
Samo se pitam kada će doći dan kada ću na polici u prodavnici ugledati ovu sliku...

 

«Prethodni   1 2 3 ... 52 53 54 55 56 57 58 59  Sledeći»