Lament nad jednom ljubavi
Autor hyperblogger | 6 Feb, 2012Pustila sam te da odeš - mogla sam te zadržati, bar na još neki dan, na još neki tren, sekund...toliko sam te željna da bi i tren oka trajao, čini mi se, kao večnost.
Mogla sam, ipak, osetila sam dok su se naše senke dodirivale na tlu pred nama da nas deli nešto jače od mene same. U tvom glasu nije bilo želje dovoljno jake ni da ljudski izgovoriš zbogom - ko sam ja da ti uskratim "sretan put"?
Ništa ti nisam kazala - mada bi neko rekao da je ionako sve već rečeno.
Toliko toga sam ti želela reći - nisam, jer nisam verovala da bi išta bilo drukčije, da bi reči nešto mogle da promene.
Ipak, svakog sekunda, ono prećutano mi je u mislima, osećam da svako slovo izaziva u meni nemir...
Znam da ti nikada ovo nećeš pročitati... znam, a ipak bih volela da znaš:
Ja nisam ljuta na tebe.
Nisam tvoj gospodar da odredim kad ćeš doći i otići, niti gde i u čijem ćeš se društvu osećati srećnim.
Ne mogu se ljutiti što me ne voliš - ljubav se desi ili ne desi, nije nešto što biva na silu, niti bi smelo biti nešto što se rađa iz sažaljenja. Više bi me bolelo da te imam na iz sažaljenja nego da te nikada nemam. Ne možeš siliti sebe da osetiš nešto čega nema...
I dalje tvrdim da bi moj život bio siromašniji da te nikada nisam srela - u onih par trenutaka koje smo proveli zajedno stalo je više sreće no što je u par godina bilo.
Nedostaješ mi, naravno - ipak, biću jednom bolje.
Biće to isprva samo tuga, čežnja koja će prerasti u neostvarenu želju, želja koja će biti draga uspomena... Sve će to jednom biti juče.
Ne brini, sa tugom umem da živim, sreća je već izazov.
Ostala je u telefonu u skicama jedna poruka: Bojim se, umreću od želje da me voliš, a da ti nikada nećeš razumeti, nikada nećeš znati koliko si bio važan i velik u mom malenom životu...
Još te volim.
Tužno je kada jedan ceo svet umre u svitanje.