analni sex u srbiji - da čovek ne poveruje...

Autor hyperblogger | 3 Avg, 2007

Kada se o ovom tipu seksa povede reč, ne mogu da se ne načudim 

komentarima. 

Gotovo sve devojke konstatuju da  nikako i ni pod kojim uslovima ne bi pristale na analni seks, dok je među muškarcima mišljenje podeljeno: jedni ga smatraju najvećim zadovoljstvom, a drugi najodvratnijim činom...

Međutim, ono što me buni kod pripadnika muške populacije koji su pobornici 

analnog seksa je sledeće: ako cura neće da pristane na takav odnos - ona je seljanka, a ako pristane - onda je k"rva...

U čemu je poenta?

SVE NAŠE (NE)KULTURNE IKONE

Autor hyperblogger | 3 Avg, 2007

mica

Vašarska atomosfera, ekstrakoncetrovani roštiljski dim... musava šatra, raštimovani «bend» drema nad instrumentima i proizvodi neki hipnotišuići zvuk u ritmu «unca, unca, unca, unca....»
Seljačka je para s mukom zarađena, džepove i novčanike čuvaju zmije prisojkinje, al nema tog džepa koji može ostati imun na kafansku pevačicu koja vrcka u oskudnom odelu preplavljenom šljokicama, ima friz kanda ju je pljesnulo nekih 220 V, nalakirane nokte i štikle bar pola metra visoke....
Uh, kako čoveku da ne bude milo oko srca, naročito kad se priseti one muke što ga čeka kod kuće, tačnije u bračnoj postelji...
Izlazi pevačica, i kreće pesma:
«Uteraj mi dragi.....» unca, unca, unca, unca...
«Joj, uteraj mi....» unca, unca, unca, unca....
Publika u transu.... svi bi da štipnu i da pipnu...
«Kola u garažu.....» unca, unca, unca...........
Kad se podigne atmosfera, kreću pesme u hard-core varijanti, a orkestar hvata drugi ritam:
«Turam, guram, al neće da uđe» rke, koke, rke, koke....
«Moja noga u cipele tuđe....»
Tako je rođena srpska estrada...
Nakon Mice, na scenu stupaju novokomponovane pevačice u vrućim pantalonicama, koje simbolizuju ujedno i promenu u srpskoj ekonomiji
i u srpskom moralu...
One ne samo da govore o tuđim cipelicama i suknjicama, već nam i prikazuju sve ono što su od nas skrivali....
Al, ne lezi vraže... nema ničeg strašnijeg od toga kada se tikva pokondiri...
Prođoše momci sa vrelog asfalta, prođe i hiperinflacija... Došlo novo doba, da se drugi stajling proba...
Neki su se snašli, a neki...
Pa, šta reći, nekima je priroda bila majka, a nekima maćeha...

 

 (Dalje)

EH,DA SAM MAČE SAMO JEDAN DAN..

Autor hyperblogger | 3 Avg, 2007

 

 

Hodnicima Vlade luta mače... ne, ne juri miševe... ne, nije u pitanju agent Izzy na tajnom zadatku...

Upitanju je mače koje je imalo dovoljno sreće da ga usvoji glavom i bradom predsednik Republike Srbije g-din Tadić...(Xexe, a ja mislila da su mačke Vojina strast...)

Elem, sve je to u sklopu akcije promocije zaštite prava životinja, koje su ugrožene... odbačene, bez ljubavi, bez krova nad glavom, bez porcije hrane....izložene nepravdi, gnevu...

'ALO, A ŠTA JE SA LJUDIMA? IMAJU LI I ONI NEKA PRAVA? (Mislim, ne želim da me iko pogrešno shvati, ja obožavam životinje!) KO BRINE O NJIMA?

HOĆU I JA DA BUDEM MAČKA... DA BAR JEDAN DAN ŽIVOTA PROVEDEM U LUKSUZU, U CENRU PAŽNJE JAVNOSTI, U CENTRU PAŽNJE PREDSEDNIKA, PA MAKAR ME POSLE TOGA ZGAZILA KOLA...

 

ZAHVALNOST NA SRPSKI NAČIN...

Autor hyperblogger | 3 Avg, 2007

srpska posla

 

 

U svemu što činimo i svemu što osmislimo krije se određena doza morbidnosti...

Naše svadbe su vašar taštine, naša krštenja parada varvarstva,

naše škole su jezgro neznanja, a naše porodice pravi mali lični pakao - malograđanske institucije koje prikrivaju najgore zločine...

Da li smo ovo što smo danas postali ili smo to oduvek bili?

Da li je taj teret proizvod neke čudne energije kojom zrači Balkan ili svoj mentalni

sklop dugujemo svom imenu?

Naime, postoji tvrdnja da ime našeg naroda potiče od drevne reči "srblje" što znači "divljaci"...

Da li smo zaista "divlja deca" lišena šanse da postanu drugačija ili je civilizacija tek prazna fraza

koju su ljudi osmislili iz straha od onoga što kriju u sebi?

Živimo u XXI veku... a ipak, svedoci smo svakojakih varvarstva....

Da li je blaženo neznanje?

Slika govori više no hiljadu reči...

 

FROM RUSSIA WITH LOVE...

Autor hyperblogger | 2 Avg, 2007

ruja

 

Oduvek su me nervirale priče o srpsko-ruskom prijateljstvu, tačnije o nadmoćnim "baćuškama" koje nam vekovima već pritiču u pomoć onda kada je teško,

jer zaboga - ko će kome, ako ne svoj svome...

I zbilja, već dobrih 400 i kusur godina oni su uvek u blizini kad se javi nešto

trulo u našoj nam dragoj, valjda imaju kljun... pardon, nos za te stvari. A mi, valjda zato što smo se u pogledu vladarstva ugledali na nejakog Uroša (ili smo jednostavno ovce koje ne mogu bez pastira),

volimo da se po komšiluku razmećemo i pretimo kako ćemo

povući za rukav velikog batu, pa se tako srećni zanosimo ko ona stvar u kosidbi, jer kad god dođe odsutni momenat da bata ispraši nekoga, ispostavi se da je zalutao razvrćući se za nečijom kratkom suknjom...

U kategoriju onih stvari koje mi nikada neće biti jasne spada sledeće:

važimo za jedan od najinteligentnijih naroda na svetu, a već 400 godina nikako da skapiramo da nas u 99,9% slučajeva Ruje uvek ispale i to za medalju!

Aj što sto smo se naprimali prvi put, aj što smo se naprimali drugi put, aj i treći... al ovo je već previše...

Nikad neću uspeti da iz glave izbrišem onu parolu sa protestnih mitinga iz 1999. :

"RUSI, TAKO VAM HRISTA, POŠALJITE NAM JEDAN S 300"!

Bilo bi smešno, da nije toliko žalosno...

Cela ova priča o istorijskoj-bratsko-hrišćansko-slovenskoj(itd.) ljubavi između Rusa i Srba neodoljivo me podseća na onaj čuveni ljubavni stih:



"Umro si dragi - zapaliću travu,

da što pre zaboravim pokojnu budalu...

Umro si dragi, sedim ti na grobu,

plakati bi htela, al od smeha ne mogu"...



Radujmo se, dakle, dok god Rusi tvrde pazar sa ostalim velesilama, jer kad utvrde cenu, jebali smo ježa u leđa...

 

«Prethodni   1 2 3 ... 69 70 71 72 73 74 75  Sledeći»