NEĆU ŽVAKU, HOĆU MOJ KUSUR! (priča iz života jednog Svrljižanina)
Autor hyperblogger | 8 Avg, 2007Istinita priča iz života jednog mog druga:
- Nekada to nije bilo tako, druga su to vremena bila... druga je bila i zemlja...
Drugačije se živelo, drugačije se radilo... bilo je blagostanje... crveni pasoš...
Znalo se da se kusur daje u novcu, a ne u naturi... ali...
Nisam ja video ta vremena... sad radim ko crnac, od jutra do sutra... na jedan
zarađeni dinar dođe mi 2 šefa koji mi sisaju krv...eh, težak ti je život ...
Pričaju kako im je teško, i samo se šetaju od stolice do stolice i govore: Nema
se, joj, sirotinjo i bogu si teška... i samo pričaju, i pričaju...
Elem, ništa me tako ne nervira kao kada mi u prodavnici umesto kusura uvale
žvaku.... Neku bednu, made in Turkey, nikakvog ukusa...
Xe, nisam ja neki baksuz, razumem ja sve... al ove kasirke ga preteraše...
Aj jednom, al one poceše da mi vraćaju kusur u žvakama svaki dan... isprva je
to bio kusur za 1 dinar, a sad mi i po 5 dinara vraćaju u žvakama!
Puko mi je film! Ama, ljudi, nisam mogao više to da podnesem... Krenula meni
prodavacica da mesto kusura od 10 dinara vrati 1 čokoladnu bananicu i 2 žvake!
I ja je lepo pitam: "Izvini, mogu li ja da dođem u prodavnicu i da ti paklo
cigareta platim sa 6 cokoladnih bananica ili sa 48 žvaka?"
Ona me gleda kao sa Marsa da sam pao, ceo red me gleda ko nečastivog...
Napokon se smilova pa reče: "Pa, naravno da ne možeš! Nije ovo pijaca! Svašta!"
"Xexe, e onda ja neću bananice i žvake, hoću moj kusur!!!!"