Mozak(ica) na odmoru...
Autor hyperblogger | 27 Avg, 2007
U poslednjih par meseci, više nego ikada ranije – čini mi se, aktuelna je rasprava o titulama, tačnije o tome da li, ako je pripadnica ženskog pola nosilac ( ili treba reći nosilica? ) titule koja je u muškom rodu, titulu treba ispraviti, odnosno konvertovati tu titulu u ženski rod? ( npr. direktorka, profesorka, doktorka/ica?/ nauka, magistarka, otorinolaringologica i sl. )
Oni ili one koji/e zastupaju stav da titule treba prilagoditi polu osobe koja je nosi tvrde da je takav stav sasvim logičan i ispravan, i da će taj postupak doprineti jednakosti polova i pravičnom odnosu prema ženama.
Takođe, oni/e smatraju da je svako drugačije rešenje nekorektno, jer je primoravanje žene da se koriste titulom koja označava funkciju koju vrši ekskluzivno muškarac relikt doba kada žene nisu mogle ni da sanjaju da će vršiti neku od tih funkcija. ( Toliko o toleranciji i kompromisu! )
Možda u njihovim tvrdnjama ima istine, ali pitanje je koliko je ta istina relevantna kada je u pitanju konkretan problem, odnosno: kakva je to istina.
Kako je to moguće, možda se pitate, da istina ne bude relevantna, i kakva istina inače može biti, kada je istina samo jedna?
Odgovor je vrlo jednostavan: ukoliko je istina takva da skreće pažnju sa onoga što je pravi problem, umesto da ukazuje na isti, onda takva istina nije relevantna, ili bolje rečeno: takva istina postaje sredstvo za obmanjivanje, i gora je od laži.
Primenjeno na konkretnu situaciju: reč direktor ne označava mušku funkciju, barem ne u današnjem dobu kada ničim nije zabranjeno da i žena vrši tu funkciju, već je reč sama po sebi, u originalnom obliku u jeziku iz koga je proistekla, u muškom rodu. ( npr. u latinskom jeziku prva deklinacija obuhvata isključivo reči u ženskom rodu, a izuzetak su samo par reči koje imaju, gramatički gledano, oblik ženskog roda, ali se odnose na muški rod tj. pol: atleta, poeta, collega, nauta...).
Apsurd koji nastaje se nazire, i sasvim bi bio jednak onome kada bih ja, kao osoba ženskog pola protestvovala zbog činjenice da je ime koje nosi glavni organ u telu – mozak, u muškom rodu, što je potpuno nelogično i nepravično s obzirom na to da sam ja žena, i kada bi iz istog razloga insistirala na terminu mozakica ili mozga, koji je adekvatan s obzirom na moj pol.
Ako bismo kojim slučajem krenuli tim putem, pronašli bismo neverovatan broj primera «šovinističkih» ispada kada je u pitanju odabir naziva pojedinih stvari, pa bismo lako mogli da zaključimo da je neki ženomrzac namerno nazvao aparat koji služi za pranje veša: veš mašina ( obratite pažnju, u pitanju je, gramatički gledano, ženski rod!!! ), direktno ukazujući na istovetnost ( sličnost?) namene tog aparata i funkcije žene u porodici.
Šalu na stranu, zaista ne shvatam čemu toliko buke?
Realni problem je, kako se meni čini, što je ženi daleko teže da pridobije poštovanje i poverenje koje joj je potrebno da zauzme određenu funkciju, kao i činjenica da žene u velikom broju slučajeva dobijaju manju platu u odnosu na muškarca koji obavlja identičan posao.
Neki takvo stanje pravdaju činjenicom da je žena nežnije građe, tj. da ne poseduje jednaku snagu kao i muškarac, te da je samim tim njen radni učinak manji čime, logično, ostvaruje i prava na manju platu. Međutim, ovakav izgovor pada u vodu, jer ukoliko je žena snažna, onda se naziva muškaračom; ukoliko je energična i brani svoj stav – frustriranom i td., a sve zbog stereotipa da žena treba da bude krhka, slabija od muškarca i nežna ( istini za volju neka istraživanja pokazuju da taj stereotip lagano odlazi u prošlost, ali ovo je Balkan – što znači da će kod nas biti u modi još par stotina godina ). Takođe, u eri savremene tehnologije fizička snaga igra sve manje značajnu ulogu, jer smo, zaboga, odmakli od pećinskog doba, što praktično znači: ko nema u mišicama – u glavi ima.
Krivci za takav stereotip nisu samo muškarci, jer su ga i žene donekle prihvatile. Koliko se ja sećam, kada je poslednji put žena bila kandidat za predsednika republike, dobila je svega 2 ili 3% glasova. Pretpostavimo da u Srbiji ima oko milion žena koje imaju pravo glasa, čak i da se 1/2dama nije dopala njena politika, kao i da 1/4 nije izašla na izbore, opet bi taj procenat trebao da bude veći – dakle, puno je dama koje ne veruju u liderske sposobnosti žene.
Istovremeno, dok se vodi diskusija oko titula, u svetu više miliona žena nema pravo ni na školovanje, ni pravo glasa, niti pravo da na ulicu izađu same, ili uopšte da rade i misle samostalno.
Takođe, u nas je, a i u dobrom delu kvazi-civilizovanog sveta, još uvek široko prihvaćena podela poslova na muške i ženske: žena i dalje ne može biti automehaničar, niti može upisati vojnu akademiju, o policijskoj i da ne pričamo. Istini za volju, postoje i ona zanimanja koja se tretiraju kao tradicionalno ženska: akušerska sestra, medicinska sestra, daktilograf, mada su u pojedinim slučajevima granice pomerene.
Osim profesionalnog iskazivanja, problemi postoje i u drugim sferama: u porodičnom životu, oni svakako dolaze do izražaja, a na koji način se manifestuje nejednakost polova svi dobro znamo, te je sasvim izlišno govoriti o tome.
Ne mogu a da se ne prisetim komentara koji me je donekle iznervirao, ali je u neku ruku istovremeno i tačan: «Vi žene mi niste jasne. Hoćete da budete ravnopravne, a ipak očekujete da vam neko namešta stolicu, otvara vrata i plaća račune».
Naravno, postavlja se pitanje, da li nejednakost postoji samo na relaciji ženski – muški pol, ili se javlja i unutar polova?
Nažalost, nejednakost postoji i unutar polova, što dodatno komplikuje postizanje jednakosti u pravom smislu te reči, budući da je svako ljudsko biće prevashodno zainteresovano za samo sebe, i bori se za svoj opstanak. O podelama koje postoje unutar polova ovde neće biti reči, a i pominjanje pojedinih nije nimalo primereno.
Poenta cele priče je: zovi me čaša, ali nemoj da me razbiješ. Na ovom svetu postoji toliko bitnijih problema koje treba rešiti, da je vođenje ovakvih diskusija smešno... U stvari, bilo bi smešno, da nije apsolutno žalosno.
