SEKO, SREĆAN NAM ROĐENDAN...

Autor hyperblogger | 26 Avg, 2007

Naravno, jedna od uobičajenih želja svakog deteta, bar tako dobar 

broj dečijih pesmica kaže, je da za rodjendan dobije batu ili seku...

Naravno, samo malom broju dece ta želja bude i doslovno ostvarena...

Eh... pa, šta da vam kažem... moja sestra Larisa je - prema njenih rečima,

imala sreće da na dan svog 7. rođendana dobije seku na poklon... 

Iskreno rečeno, i ja sam imala sreće... hehe... moćna stvar... nekako

baš simpatično zvuči kad kažeš: moja sestra je 6 godina 364 dana i 9

sati starija od mene... lol, zamalo pa tačno 7 godina...  

E, pa, seko moja draga, srećan nam rođendan!!! 

 

NENAD OBRENOVIĆ - ČOVEK BEZ LICA

Autor hyperblogger | 25 Avg, 2007

Nenad Obrenović, otac moje majke... Rođen 31. avgusta 1934. godine... 

Mojom pokojnom bakom Silvijom Halmaj-Miletić oženio se kao jako mlad...

Uprkos protivljenju njenog oca, koji je ubeđivao da se vrati u Mostar... i

nastavi studije... 

Zajednički život nastavili su na Kosovu, gde je i rođena moja majka...

Bio je strahovito razočaran činjenicom da je dobio kćer, i kako ne bi 

izgubio obraz cele noći je pucao iz puške kako bi ljudi mislili da je dobio

sina... nije je voleo... nimalo... ali, na njegovu "žalost" on nije uspeo da

dobije sina, a moja majka je bila jedna od malog broja dece koja su 

preživela azijski grip... oduvek je bila borac...

Razveli su se... ubrzo... već 1959. godine... od 1962. godine pa sve do 

danas nikada nije video moju majku... niti je  pokazao želju da je vidi, niti

je na to pristao kada je to moja majka poželela... moje sestre i mene

nije video nikada u životu... zapravo, nijedna od nas nema predstave

kako on izgleda... znamo ga tek iz priča...nema nijednu zajedničku fotografiju

sa mojom majkom... a živi na svega 40 km od nas...

Igra sudbine je bila takva da ni u drugom braku nije dobio tako željenog

sina...  Jedna zajednička poznanica naših porodica upitala ga je: Nešo, ako

boga znaš, zašto nikada nisi poželeo da vidiš svoju kćer ... svoje unuke...

A on je kratko odgovorio: Nemam ja kćer koja se tako zove...

Zar je neljudski reći: da bog da sreću nemao... ? Zar je ljudski ne osećati

mržnju, već samo jednu beskonačnu prazninu? 

Želim da ga mrzim... onako, iz dna duše.... a opet, ne mogu... žao mi je

majke...  žao mi je što u sebi nosim krv takvog čoveka... stidim se čoveka

bez lica... 

Neko mi jednom reče: pa zašto ne pozoveš emisiju Sve za ljubav?

Mislim da je za ovu ljubav prekasno... zapravo, mislim da za nju nikada

nije ni bilo vreme... 

 

VERONAUKA NA ZAJEČARSKI NAČIN...

Autor hyperblogger | 25 Avg, 2007

Jutros sam, na putu do banke, prošla pored pravoslavne crkve u Zaječaru... 

Zvuci trube u dvorištu crkve privukli su mi pažnju... Joooj, pa zar svadba

u vreme posta... e, a nekad se to smatralo lošim predznakom za uspeh braka!

Elem, među sveštenim licima ugledah oca D., inače mladog sveštenika i 

veroučitelja u jednoj lokanoj srednjoj školi... Svega jedan pogled na njegovo

lice bio je dovoljan da se prisetim čuvenog skandala koji je izazvala scena

bičevanja iz filma Mela Gibsona o "Stradanju Isusovom"... Tada je znatni 

broj televizija i časopisa, kako u svetu, tako i u majci Srbiji pokrenuo debatu

o umerenosti ove scene i njenoj verodostojnosti... 

Kud svi Turci - tud i mali Mujo - nasa lokalna TV stanica pridružila se opštoj

hajci na ovo filmsko delo, a gost specijalne emisije bio je pomenuti otac D.

Diskutovali su o većem broju scena, o jeziku kojim se u filmu likovi koriste,

o pojavi nečastivog i verodostojnosti njegovog lika... i napokon, za kraj je 

usledilo pitanje koje je trebalo da bude šlag na torti: Oče, šta vi mislite o

spornoj sceni bičevanja Isusa Hrista? - upitala je veoma suzdržano I.Ž 

nadarena voditeljica...

Otac D. je mirnim glasom odgovorio: Znate, ja mislim da je ta scena u toj

meri preterana da je to prosto neprihvatljivo... Mislim, pazite, ako u obzir

uzmemo činjenicu da je Isus Hrist bio nežne telesne građe usled posta i

asketskog načina života dolazimo do nedvosmislenog zaključka da on takvu

torturu ne bi mogao da preživi...  

Znači, umalo se nisam šlogirala! Nikada nisam bila pobornik dogmatskog

preterivanja... ali ovo... ovo je bilo strašno! Pobogu, reći za sina božijeg 

da ne može da podnese, za osobu koja je mrtve dizala iz groba, lečila 

bolesne, vodu pretvarala u vino... Ajte, čak i ako se svi ovi događaji 

opisani u svetom pismu shvate kao alegorije, kao slikoviti prikazi... opet 

je u pitanju SIN BOGA koji je poslat na Zemlju sa misijom da iskupi grehe...

Ni do tog trenutka nisam bila pobornik uvođenja veronauke u školu, ali 

od tog trenutka sam ubeđena da bi veroučitelji, pošto je ista već uvedena

u škole, zaista morali biti ljudi sa posebnim osobinama... psiholozi, a 

ne samo izuzetni poznavaoci vere...

U suptrotnom, ova priča će se neminovno pretvoriti u još jedan fijasko.... 

 

 

SLUČAJ ŠANTI DEVI

Autor hyperblogger | 24 Avg, 2007

shanti devi 

Šanti Devi rodila se 1926. godine u Nju Delhiju. Kada je navršila tri godine

počela je svojim roditeljima da priča o svom prethodnom životu, koji je 

navodno provela u susednom gradu Mutri. Jano se prisećala svog supruga

koji se zvao Kedar Kaubej. Tvrdila je da je umrla nekoliko dana nakon što

je rodila svog sina. 

Njeni roditelji su bili zaintrigirani ovom pričom, pa su rešili da se raspitaju, i 

zbilja u susednom gradu postojao je čovek koji se zvao Kedar Kaubej i njegova

supruga je zaista umrla neposredno nakon porođaja. Pozvali su ga u goste, 

ne rekavši o tome ništa svojoj kćeri.

Šanti to nije sprečilo da "prepozna" svog bivšeg supruga. Tokom ručka

Šanti je upitala Kaubeja zašto se nakon smrti svoje supruge ponovo oženio

kada je svojoj suprugi dao obećanje da se u slučaju njene smrti neće ženiti.

Šanti je sa lakoćom prepoznala sve detalje iz svog prethodnog života.

Poznati američki naučnik i parapsiholog Jan Stivenson bio je toliko 

oduševljen pričom da je 1960. godine posetio Indiju i upoznao se sa Šanti.

Ovaj slučaj svakako je najpoznatiji... a da li je istinit? Ko to zna... 

Za slučaj da vas priča interesuje....

evo linka: http://reincarnation.gq.nu/Shanti.html 

MONIKA ROJ

Autor hyperblogger | 23 Avg, 2007

 

Jednog jutra 1963. godine, Monika Roj se probudila i saopštila svom mužu

da po svaku cenu moraju odložiti planirani put za Toronto, jer će se njihov 

avion srušiti.

Njen suprug je izjavio da nema namere da raspravlja o takvim glupostima,

i da put nipošto neće odložiti.

Ne želeći da se odvaja od svog supruta, Monika je pozvala prijateljicu-advokata

i izdiktirala joj je instrukcije u pogledu budućnosti i nasledstva njihove dece.

Prijateljica je uporno pokušala da je ubedi da ne misli o tome, ali kada nije 

uspela pribeležila je instrukcije i testament.

Pre nego što je krenula na put kazala je svom suprugu: Pogledaj svoju

decu, pogledaj ih dobro, jer ih više nećeš videti...

Četiri minuta nakon poletanja ka Torontu, avio se usled kvara srušio u 

obližnju njivu... Tom prilikom poginulo je svih 180 putnika i članova posade.